Pozdrav! Ja sam kćerka oboljele od MS. Mami je dijagnoza konstatirana 2003. a prvi simptomi bolesti pojavili su se 1997. Te nesretne 2003. mama je bila u katastrofalnom stanju, pokretljivost je bila jako loša, popraćena gubitkom ravnoteže, konstantno ju je gušilo u grlu, ruke su joj trnule, nije se sjećala nekih detalja iz života, zaboravljala je najosnovnije informacije. Bolest je kulminirala oduzetošću desne noge. Nekoliko mjeseci bila je u depresiji, zapravo svi mi u kući zajedno s njom. Jednostavno je bilo teško prihvatiti da je bolest toliko uznapredovala, da se ne može sama o sebi brinuti. Nije mogla samostalno ići na wc, jesti, obavljati higijenu. Postoji mnoštvo tih detalja kojih se i ne želim više prisjećati, jer su grozni. Nakon dva-tri mjeseca, ja sam došla sebi, znala sam da više ne može tako. Prvo smo svi preraspodijelili prioritete u životu, tako da je uvijek neko bio s njom. Promijenila sam joj režim ishrane(ona je u tom periodu i odbijala hranu, valjda zato što nije mogla sama ići na wc), počela je uzimati razne suplemente. U početku sam ja radila neke najjednostavnije tjelovježbe s njom, a kasnije ih je radila samostalno. Počela sam joj čitati neke kratke priče, nakon toga su slijedila pitanja kao s prvačićem, kako se zove lik, kakav je itd. Kad je mogla samostalno držati olovku, dala sam joj svesku i iznova je učila pisati, pošto je bila u potpunosti zaboravila, zatim su uslijedile križaljke, čitanje novina. Pošto je imala poteškoća s govorom(jedva je uspijevala sastaviti rečenicu, mi u kući smo je razumjeli, ali prijatelji i rodbina koja je dolazila nisu), tražila sam od nje da mi prepriča tekst koji je pročitala. Natjerala sam je da gleda neke američke serije, da se zainteresuje za radnju, da bi ih mogla svakodnevno pratiti. Onda sam joj vremenom počela dodijeljivati neke poslove da se ne osjeća beskorisno, pitala bih je npr. možeš li mi izrezati povrće dok ja nešto obavim. Tražila sam viceve po netu, čitala joj ih da bi se mogla što više smijati, svaki i najmanji uspijeh bilo kojeg člana domaćinstva preuveličavala sam da bi ona bila što veselija i radosnija. I tako korak po korak, život moje mame se promijenio iz korijena. Stalno se smije, puna je optimizma, nevjerovatno je kako dobro razmišlja(svi se čude njenim povezivanjima, bistrini). Prije nekoliko mjeseci trebala sam ići na put, nikad se dotad nisam odvajala od nje na nekoliko dana otkako je bolesna, bilo mi je teško. Na dan kad sam imala izlaganje na kongresu, mama me je nazvala i rekla da je prohodala. Od tada vjerujem u čuda, bio je to najsretniji trenutak u mom životu. Mjesec dana poslije sam se udala(odgađala sam to jako dugo zbog mame) i još uvijek se ne mogu oteti utisku da je prohodala iz ogrome želje da mene usreći. Njeno stanje se popravilo, čini mi se, za 180 stepeni. Daleko od toga da je dobro i dalje ima problema s hodanjem, brzo se zamori, ali može se kretati po kući samostalno što je njoj i bilo najbitnije. Problemi s pamćenjem su nestali, odlično priča, povremeno ima blage smetnje s vidom, desna noga joj je još uvijek dosta ukočena. Slabo spava, brzo se umori. U posljednjih nekoliko dana, pojavila joj se krv u mokraći, ne puno, svega nekoliko kapljica i to je razlog moje ponovne zabrinutosti. Uradila je nalaze, rezultati su bili gotovi prije nekoliko sati, ima povećanu sedimentaciju eritrocita. Voljela bih, ukoliko je neko imao slično iskustvo da se javi. Baš sam se raspisala
Uglavnom na forumu sam da učim iz vaših iskustava i da saznam više o ovoj intervenciji koja se izvodi u Nišu. Pozdravljam vas sviju i divim se vašoj snazi da o svemu ovome pišete.
Tema: Pogled unazad - naše priče (Pročitano 322327 puta)