Fizička aktivnost u prevenciji i rehabilitaciji kardiovaskularnih bolesti Značajne promene odigrale su se poslednjih godina u lečenju i rehabilitaciji srčanih bolesnika, posebno onih kod kojih je dijagnostikovana koronarna bolest srca. Fizički trening je prihvaćen kao važan način prevencije i rehabilitacije kardiovaskularnih bolesnika. Dva su osnovna razloga za to.
Prvi, fizička neaktivnost je jedan od činilaca rizika za razvoj ateroskleroze i koronarne bolesti srca. Iako ne pripada grupi tzv. glavnih činilaca rizika - arterijska hipertenzija, dislipidemija i pušenje, njen značaj nije mali. Od prvih epidemioloških studija iz šezdesetih godina prošlog veka, o večoj učestalosti koronarne bolesti srca među šoferima londonskih autobusa u odnosu na konduktere, i činovnika u poštama u odnosu na pismonoše [1], do današnjih [2,3] o njenom značaju ne prestaje da se govori.
Drugo, dokazani su povoljni efekti fizičke aktivnosti u primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj prevenciji koronarne bolesti srca [4,5] i opšte je prihvaćeno da je fizička aktivnost značajan faktor u očuvanju normalnog fizičkog i mentalnog zdravlja. Myers i sar. su pokazali da osobe sa dobrom fizičkom kondicijom imaju dva puta manji rizik od pojave kardiovaskularnih bolesti, čak i u prisustvu glavnih faktora fizika: arterijske hipertenzije, šećerne bolesti, pušenja, hiperlipoproteinemije, gojaznost i dr. Ovi rezultati pokazuju da je fizička kondicija značajnija za procenu mogućnosti nastanka kardiovaskularnih komplikacija od poznatih faktora rizika.
Za vreme fizičke aktivnosti kardiovaskularni sistem prolazi kroz brojne promene, kao štoje povećanje minutnog volumena srca, koje je u uskoj vezi sa stepenom širenja krvnih sudova skeletnih mišića, što znači i sa metaboličkim promenama do kojih dolazi u skeletnim mišićima za vreme fizičke aktivnosti. Osim ovog osnovnog odnosa u vezi sa metaboličkim zbivanjima, postoji i refleksno aktiviranje simpatičkih nerava u odnosu na srce, kao i u odnosu na otpor i kapacitet krvnih sudova sistemske cirkulacije. Kao rezultat toga javlja se refleksno regulisanje perifernog vaskularnog otpora, tako da se povećani minutni volumen iz leve komore usmerava ka aktivnim mišićima, a sistemski arterijski pritisak održava se u razumnim granicama, uprkos velikom porastu minutnog volumena srca.
Vrste fizičke aktivnostiDa bi se postigli korisni efekti fizičkog treninga potrebno je da se kombinuju sledeće vrste opterećenja: izotonična, aerobna i intervalna.
Izotonične (dinamske) vežbe opterećenja
Izotonične (dinamske) vežbe opterećenja u odnosu na izometrijske (statičke) vežbe, bezbednije su za srčane bolesnike. Ovim vežbama se povećava kako mišićna snaga, tako i izdržljivost. Izometrijskim vežbama povećava se više arterijski krvni pritisak, a manje srčana frekvencija, stoje nepovoljno za srčane bolesnike.
Aerobno opterećenjeZa vreme aerobnih opterećenja postoji adekvatni transport kiseonika prema mišićima i ne dolazi do pojave kiseoničkog duga.
Intervalni trening Intervalni trening se bolje toleriše od strane srčanih bolesnika i onih koji nisu utrenirani. Intervalni trening omogućuje direktno trening kardiovaskularnog sistema. Kada se kod bolesnika posle akutnog infarkta miokarda postigne željeni funkcionalni kapacitet, može se primeniti i kontinuirani tip opterećenja.
Razvrstavanje bolesnika za fizički trening prema funkcionalnoj klasifikaciji NYHABolesnici
prve funkcionalne grupe, prema klasifikaciji Njujorškog kardiološkog društva, zahtevaju samo opšte smernice koje se odnose na tip, intenzitet i učestalost treninga. Treba da izbegavaju ekscesivna statička opterećenja i naporne dinamske vežbe.
Bolesnici
druge funkcionalne grupe, oni koji povremeno imaju blaže simptome pri običnim naporima ili stresu, ne smeju imati intenzivnije aktivnosti, trčanje na primer, bez kontrole. Mogu da se ohrabre da šetaju, povremeno bržim tempom, dok ne dostignu da pešače 4-5 kilometara sa povremeno bržim hodanjem.
Bolesnici
treće funkcionalne grupe imaju simptome i na manje napore. Mnogi od ovih bolesnika neče imati koristi od fizičkog treninga, a ako im se preporuči pešačenje mora da bude manjeg intenziteta pod strogim medicinskim nadzorom.
Bolesnici
četvrte funkcionalne grupe imaju simptome čak i kad miruju. Dok se odgovarajućim lecenjem stanje ne popravi, medikamentno ili hirurški, do nivoa da mogu polako da se šetaju ili popnu na jedan sprat, oni nisu kandidati ni za kakav fizički trening.
Kontraindikacije za fizički trening
Da bi se postigli povoljni efekti fizičkog treninga i da bi se široko primenjivao u primarnoj, sekundarnoj, i tercijarnoj prevenciji kardiovaskularnih bolesti, mora da se ispuni osnovni uslov -
bezbednost. Iz tog razloga, pored već opisanih uslova za izvođenje treninga, iz fizičkog treninga moraju se isključiti sledeće kategorije bolesnika (tabela 1).
Mnogi bolesnici sa težim kardiovaskularnim bolestima - nestabilna angina pektoris, srčana insuficijencija, teža arterijska hipertenzija i dr. mogu posle uspešnog medikamentnog ili hirurškog lečenja da se uključe u program fizičkog treninga. Ove kategorije bolesnika zahtevaju stalan medicinski nadzor u toku fizičke aktivnosti.
Tabela 1. Kontraindikacije za fizički trening
Kontraindikacije od strane kardiovaskularnog sistema
nestabilna angina pektoris
kongestivna srčana insuficijencija
teži poremećaji srčanog ritma: kompleksna ventrikularna aritmija u miru ili
opterećenju, paroksizmalna ubrzanja srčanog rada
teži oblici provođenja: A-V blokovi II i III, trifascikularni blokovi
akutni zapaljenski procesi u srcu - miokarditis, perikarditis, endokarditis
teži oblici sistemske ili plućne hipertenzije
tromboembolijske manifestacije
Kontraindikacije od strane drugih sistema
bolesti CNS, praćene motornom slabošću ekstremiteta
respiratorna insuficijencija
bubrežna insuficijencija sa metaboličkim poremećajima
teži oblici anemija
lokomotorna oboljenja koja ometaju fizičku aktivnost
Rizik fizičkog treningaFizički trening je udružen sa različitim stepenom kratkoročnog rizika i dugotrajnog povoljnog dejstva u zavisnosti od intenziteta upražnjavane aktivnosti. Najčešći neželjeni efekti su mišično-koštane povrede, koje su obično blaže prirode. Javljaju se do 25% kod odraslih. Rizik je veći kod gojaznih, kod većih fizičkih napora i u sportskim nadmetanjima. Fizičku aktivnost treba postepeno povećavati, čime se znatno smanjuje mogućnost komplikacija.
Šetnja, najpopularnija umerena fizička aktivnost, nosi mali rizik ortopedskih komplikacija. Povrede se mogu izbeći ako se smanji intenzitet, učestalost i trajanje aktivnosti. Ozbiljne komplikacije su infarkt miokarda i naprasna srčana smrt. Zdravo srce, i kada se izloži intenzivnom naporu, zaštićeno je od malignih aritmija, izuzev u slučaju elektrolitskih poremećaja ili štetnih dejstava nekih lekova. Kod dece ili mlađih osoba, naprasna srčana smrt, povezana sa fizičkom aktivnošću, gotovo uvek je rezultat urođenih srčanih bolesti. Hipertrofička kardiomiopatija i kongenitalne anomalije koronarnih arterija najčešći su poremećaj. Ređi su uzroci Marfanom sindrom, teža valvularna aortna stenoza, sindrom produženog QT intervala, bolesti provodnog sistema srca, miokarditisi i drugo.
Zaključak Brojne studije pokazuju da je učestalost kardiovaskularnih bolesti, posebno koronarne bolesti srca u obrnutom odnosu sa fizičkim radnim kapacitetom. Fizička aktivnost smanjuje poznate faktore rizika i ima povoljne efekte u sprečavanju razvoja ateroskleroze. Fizički aktivne osobe imaju dva puta manji rizik od pojave kardiovaskularnih bolesti, čak i u prisustvu glavnih faktora rizika. Dozirana, kontrolisana i kontinuirana fizička aktivnost smanjuje mortalitet bolesnika posle infarkta miokarda. Rizik nastanka komplikacija u toku fizičke aktivnosti je zanemarljiv, naročito ako se kao vid fizičke aktivnost upražnjava hodanje.
ceo tekst: stetoskop