Znam ja dragi moji da prakticno... ne mogu da uradim nista. Ali nekako mislim stavicu to na papir, tj ekran, mozda ce mi biti lakse. Mozda se neko i prepozna pa napise jos koju rec...
Kazem ja Gospodji danas, eto, to je velika promena, ali ja sam zadovoljna, uradila sam nesto za svoj zivot. Namucila sam se jako, ali prikupila sam sve potrebne papire, podnela zahtev i dobila resenje. Gospodja cuti aii vidim po izrazu lica, ima svoje misljenje, kao i o svemu. Pa i progovori, kako je to dobro jer ovo je sad robovlasnicko drustvo i taj tempo rada ni zdrav covek ne moze da izdrzi, kako ce mom detetu biti sjajno, da joj se konacno posvetim, i naravno tu je pitanje - da li ja mogu nesto da radim, pod ugovorom ili... Jer dan je dug, ja sam mlad covek, treba necim da se zanimam. Ne gledam vise Gospodju, vec svoje ruke i mislim se "evo jos jedne..." . Jedne sto ne pita kako mi je, imam li bolove, zasto sam morala u invalidsku penziju. mogu li ja da zivim sa ovakvim zdravljem, da li cu ici na neke vezbe, terapije, da li nesto moze da mi olaksa zivot, mogu li da hodam, mogu li da sedim, sta je rekao lekar, kakve su prognoze. Ne, ona je samo jedna od onih koja ce reci "sjajno, a sta ces sada da radis?". Pa zasto sam ja otisla u invalidsku penziju ako mogu da radim? Jesam li ja sad luda, sto gledam jos jedno lice ispred sebe koje me gleda - i nista ne razume?
Posle mislim, u ovome sam sama. Sta ocekujem? To sto me neko poznaje da ce razumeti? Kako me tek onda nece razumeti onaj sto me ne zna... Ali nije ni vazno. U ovome sam sama, treba valjda to da prihvatim. Treba da prihvatim da mnogi drugi nece prihvatiti moj hendikep niti se potruditi da nesto shvate i razumeju vise.
Lepo kaze moj psiholog: neki ljudi jednostavno zinu i to izadje (glupost, uvreda, besmislica). A na nama je valjda da prihvqtimo i sebe i svoj hendikep, i tudje nerazumevanje i neshvatanje i sve zive gluposti i neprijatnosti kojih se naslusamo. Eto...