Imam MS jako dugo i veoma mi je zao kad citam sve ovo. Znam da je meni "lako" jer nemam posledica (a imala sam napada "bezbroj" i isto toliko pulsnih terapija i kojekakvih kortikosteroidnih lecenja) te skoro niko i ne zna da imam ikakvu dijagnozu, ali svejedno, prisecam se tog osecanja bespomocnosti dok imam napad, tog uzasnog, neprirodnog, idiotskog umora, utrnulosti, tremora, oduzetosti, diplopija koje samo iritiraju... i razumem mnoge od vas.
Ja imam potpunu podrsku supruga, cak je on ozbiljniji u tretiranju bolesti od mene (ja je se setim samo kad imam napad, a "secanje" mi traje koliko i sam napad). On je taj koji me podseca da se pripazim, da se uozbiljim (nekad nije ni malo nezan u tim opomenama), pomaze prilikom napada, nosi na rukama do treceg sprata na institutu... ("...ala si se ugojilaaaa, da smrsas bre, ruke mi otpadose...", kad imam diplopiju:"Aj nanisani, jel ovu sestru da jurim bese..."razne duhovite opaske...

).
Okolina uglavnom ne zna, ima par prijatelja koji znaju. Neki su nezainteresovani jer ne shvataju a i ja im ne objasnjavam nista jer ne vidim potrebu, neki su zabrinuti pa dosadise sa opomenama da moram da se pazim, tako, razno.
Na poslu naravno, ne znaju. Imam samo jednu koleginicu i to na visokom rukovodecem mestu koja zna i koja me podrzava u tome da niko i ne treba da zna. A jednom godisnje imamo sistematske preglede na kojima me uredno pitaju imam li nekih sistemskih oboljenja, na sta ja uredno vec godinama odgovaram da nemam.

Otac zna ali ne shvata, uopste nije u stanju da razume, i, mada zna od pocetka, na svakih par godina se zacudi ako cuje ponovo i onda glumi ludilo i zabrinutost.

Ali, to je manje vazno. Vazno da je spreman prakticno da pomogne, da uradi sta mu se kaze, to sto ne shvata o cemu se radi, me ne zabrinjava narocito.

Majka mi je umrla pre nego sto smo saznali dijagnozu, i mnogo puta u zivotu sam pomislila da je sreca sto je tako. Bar nije znala i nije se brinula.
Sad sam u sedmom mesecu trudnoce i sve mi se vrti oko toga da sve prodje u najboljem redu i da dete bude dobro, a vidim da je muz vec poceo da se organizuje sta ce ako budem imala napad posle porodjaja (baksuz jedan, samo meraci tu po kuci...

)
Eto, to je neko moje vidjenje i isecak iz svakodnevice.
