Genski eksperimenti nada za nepokretne Šta donosi odobrenje da se ljudske embrionalne ćelije prvi put koriste za lečenje svežih povreda kičmene moždine 
Genetika otvara nove mogućnosti za lečenje do sada neizlečivih bolesti: laboratorijska istraživanja
Vest da je vlada Amerike prvi put biotehničkoj korporaciji Geron odobrila istraživanje terapije ljudskim, embrionalnim matičnim ćelijama dugo je očekivana i smatra se prekretnicom u ovoj oblasti. Kada ovog leta prvih 10 pacijenata sa teškim, ali svežim povredama kičmene moždine, zbog kojih su ostali nepokretni, budu dobili injekcije sa ćelijama izvedenim iz embrionalnih ćelija, bićemo, nadamo se, korak bliži istini o moći i nemoći lečenja uz pomoć genetike.
Šta se uz pomoć matičnih ćelija može u ovom času realno i efikasno lečiti, šta je u eksperimentalnoj fazi, a šta i dalje ostaje u domenu čiste mašte i snova? Kakva nada i ohrabrenje stižu kvadriplegičarima, nepokretnim osobama koje sanjaju da ponovo naprave mali pokret svojim nogama ili rukama ? Šta ovo znači obolelima od raka, bolesnima od Alchajmerove ili Parkinsonove bolesti? Ovo su tek neka od pitanja na koje običan svet odgovore očekuje od naučnika i genetičara.
– Neće, naravno, teški bolesnici odmah prohodati i još je u domenu naših snova i ideja da se iz jedne matične ćelije stvori složen organ kakvi su, na primer, jetra ili srce. Međutim, ova dozvola FDA (američke Uprave za hranu i lekove) presedan je, jer se prvi put u Americi dozvoljava korišćenje ljudskih embrionalnih matičnih ćelija za lečenje svežih povreda kičme. Do sada su u Kini ili Indiji ljudske ćelije nekontrolisano aplicirane, a mnogi ljudi dobili su lažnu nadu. Iza kompanije Geron stoji impozantna lista naučnika i dostignuća. Negativna strana ovog odobrenja je što je terapija u ovom času dozvoljena samo kod svežih povreda kičme, ne i kod osoba koje su godinama u invalidskim kolicima, ali to je značajan početak – kaže srpski genetičar dr Miodrag Stojković za „Politiku” u telefonskom razgovoru iz Istraživačkog instituta „Princ Filip” u Valensiji.
Terapija po meri pacijentaOn podseća da se u ovom času u brojnim slučajevima mrtve ili degenerisane ćelije mogu zameniti matičnim adultnim ćelijama. U eksperimentalnoj fazi u poslednje dve godine je terapija koja se „kroji” po meri pacijenta. Od ćelija kože za svakoga od nas mogu se reprogramirati matične ćelije i koristiti za lečenje nekog obolelog organa, na primer pankreasa u slučaju šećerne bolesti. Na nivou mašte i naših snova još ostaje ideja da se iz jedne jedine matične ćelije, na primer u laboratorijskim uslovima, stvori jetra kao jedan složeni organ i zameni u potpunosti obolelu jetru.
Profesor dr Bela Balint, načelnik odeljenja za hemoterapiju i aferezno lečenje na Vojnomedicinskoj akademijiu Beogradu, kaže da, iako nije pesimista, vest iz Amerike prima sa oprezom i skepsom. Dr Balint je imao više od 760 pacijenata koje je lečio matičnim ćelijama, ali ne embrionalnim već adultnim ćelijama, znači uzetim iz koštane srži ili periferne krvi – odnosno pupčanika. On smatra da se bar za sada nervna tkiva veoma teško mogu regenerisati, a svakome ko je zbog lečenja matičnim ćelijama spreman da krene put daleke Kine ili druge zemlje preporučuje da se dobro informiše na medicinskim sajtovima o radovima tih navodnih naučnika, koji ponekad obećavaju čuda, a pacijent na kraju ipak ne ustane iz invalidskih kolica.
– Volim novine, ali u davanju nade pacijentima mora se biti vrlo oprezan. Na VMA još od 1983. godine radimo transplantacije matičnih ćelija iz koštane srži, a od 1996. i iz periferne krvi. Imamo uspeha u korišćenju adultnih matičnih ćelija kod klasičnih transplantacija koštane srži za lečenje bolesnika sa leukemijom i drugim malignitetima krvi. Adultne matične ćelije koristimo na VMA i za lečenje akutnog infarkta i za koronarni bajpas. Kod infarkta, preko katetera ubacujemo matične ćelije u koronarnu arteriju, a kod koronarnog bajpasa, kada kardiohirurzi završe svoj deo posla, mi direktno u oštećeni srčani mišić injekcijom ubrizgavamo ćelije koštane srži, koje smo od tog istog pacijenta prethodno uzeli. Imamo već šezdesetak takvih slučajeva uključujući i one sa oboljenjem jetre i pankreasa – kaže dr Balint, koji je po specijalnosti transfuziolog i supspecijalista hematolog.
Otklanjanje gena koji prenosi rakDr Predrag Bugarić koji se bavi molekularnom biologijom ima priliku svakog dana da vidi sadašnju moć i nemoć genetike i ubeđen je da je genetika, pa i oblast matičnih ćelija, budućnost medicine. I on kategorično negira mogućnost da nepokretni ljudi ustanu iz kolica nakon nekoliko tretmana embrionalnim, matičnim ćelijama, ali misli da je vrlo verovatno da se u nekoj od sledećih faza istraživanja dogodi da se takvim pacijentima prvo vrate određeni pokreti ili refleksi, na primer refleks mokrenja. Podseća na slučaj poznatog glumca Kristofera Riva, koji je posle pada sa konja ostao nepokretan. Kod njega su istraživanja otišla najdalje, pa je makar u bazenu, dakle u vodi, uspevao da napravi određene svesne pokrete ekstremitetima.
– Neizostavno se samo u ovoj oblasti otvaraju nove mogućnosti za lečenje do sada neizlečivih bolesti. Pre 30 godina bilo je nezamislivo da ćemo moći da sekvencioniramo gen, dakle proučavamo ga nukleotid po nukleotid, do najsitnijih delova, a upravo danas to radimo rutinski: otkrivamo da li je na BRKA 1 i BRKA 2 genu došlo do mutacije koja ukazuje na visoku mogućnost pojave raka dojke. To je veoma važno kod žena koje u porodici imaju baku, majku, sestru ili tetku koje imaju ovo oboljenje, ili kod kojih su primetne cistične promene na jajnicima ili dojci. Ova metoda košta 900 evra, ali se radi samo jednom u životu i suvereno pokazuje rizik i ugroženost od naslednog oblika karcinoma dojke – objašnjava dr Bugarić, koji radi u Heliks genetskoj laboratoriji.
On tumači i revolucionarnost vesti da je u Londonu rođena beba iz embriona iz kojeg je otklonjen BRKA gen koji prouzrokuje rak dojke, uz pomoć preimplantacione dijagnostike. Naučnici su u već u prvoj nedelji oplodnje, u fazi kada je embrion sastavljen samo od osam ćelija, uspeli da sekvencioniraju gen i utvrde mutaciju. Dr Bugarić ističe da je tako nešto moguće isključivo kod veštačke, a ne spontane oplodnje, dakle samo u laboratorijskim uslovima. Obično se od žena uzme više jajnih ćelija, oplodnja se uradi u epruveti, a implantira se embrion koji je potpuno zdrav. U ovoj oblasti i u Srbiji je došlo do napretka, pa se dijagnostika teških hromozomskih poremećaja, poput Daunovog ili Edvardsovog sindroma, radi najranije u sedmoj nedelji, a trudnice rezultat nalaza iz plodove vode ne čekaju kao nekad tri nedelje, već ih dobijaju za 24 časa, specifičnom QR-pi-si-ar metodom.
Olivera Popović
[objavljeno: 05/02/2009]
Izvor : Politika