Ja sam bio oslobodjen (tj zabranjeno mi je bilo) u 7. i 8. osnovne, 1. srednje sam normalno radio jer im ništa nisam rekao, a 2. i 3. uhvatio me mladalački bunt, nisam hteo da vežbam pa i nisam, ali sam stalno morao da budem prisutan. Tada mi je delovalo glupo, a i sada

Jedini dobar razlog za ovo mi zvuči to da dete bude u školi a ne na ulici u to vreme.
Što se tiče psihološkog uticaja, na mene je ostavilo traga. Ne znam kakav bih bio da sam rodjen zdrav, ali da je sedenje na klupi dok ostali jurcaju okolo ostavilo traga to je velika istina. Možda zato što sam u duši bio veliki sportista. Često razmišljam o mom životu i sportu, meni je život izmakao iz ruku kad sam shvatio da zaista imam srčanu manu zbog koje neću moći da se bavim sportom. Imao sam tada desetak godina. U šali kažem da kada ne bih imao srčanu manu Jugoslavija bi par puta bila prvak sveta u fudbalu

Moram da napomenem da sam načuo negde da postoji opcija da sva deca učestvuju na času fizičkog aktivno, u skladu sa mogućnostima (da budu sudije, golmani...). To je ili rekao moj bivši profesor fizičkog ili sam čuo na TV a vezano za inostranstvo.
Probaj da porazgovaraš sa razrednim i prof. fizičkog u vezi ovoga.