Posle nepuna 4 meseca od intervencije,uspela sam nešto što me držalo srećnom i raspoloženom dugo.

Možda sam to mogla i pre tog dana ali nisam pokušavala.
Pre par dana sam otišla sa decom do centra na sladoled taxijem.
Dok smo sedeli ja kažem mojoj starijoj čerki da bi ja da se vratim pešaka kući,na šta je ona rekla "ne možeš daleko je" (ima oko 2 km).
Ja sam počela da je ubeđujem da mogu,da se ja osećam da mogu i da ima nekoliko klupa do kuće gde ću sesti i odmoriti.Mlađa je podržavala sestru i ni ona mi nije dala ali sam ipak uspela da ih ubedim i krenile smo.
Držala sam mlađu ćerku ispod ruke krenuli smo kući.Prešli smo veći deo puta dok nisam sela na klupu da se odmorim.Posle nekih 5 minuta smo krenuli dalje i korak po korak uz povremeno stajanje smo došli do obližnje radnje gde su devojke ušle da kupe nešto a klinac i ja opet seli na klupicu,i ja nazovem moju mamu da joj kažem gde sam i da krene biciklom do ćoška naše ulice.
Krenule smo i tada sam već osećala da mi postaje teško i da ne bi izdržala do kuće.Kad smo ušli već u ulicu vidim mamu kako ide biciklom prema nama sa širokim osmehom na licu.Bilo joj je drago kad me videla kako i odakle idem,znajući da nisam tako mogla.
Nastavila sam biciklom nekih 600 metara i sačekala ih ispred kuće.Ušli smo svi zajedno popela se na sprat i onda popile kafu,koja mi je prijala kao nikada.
Tako da jedan ne planirani dan sam provela jako lepo,jer godinama nisam tim putem prošla pešaka i to mi znači mnogooooo.

Osećaj "oslobođenosti" sada je najviše prisutan.
