"E, tu jedino pomaže da se čovek odmah potpuno smiri, jer inače ode sve u majčinu..."
Da se smiri u tim momentima, a mene, naprotiv, hvata panika ludacka i skacem kao luda, udaram mesto gde mi trne i..dodje mi da vristim od straha..
Popodne sam malo otspavala i budim se..sok..na levom oku vidim mutno..opet panika, strah..nije valjda da nevidim.. Pitam se, cemu sam ovo zasluzila i sto moze gore od ovog da se desi mladom coveku..i kazem sebi aj u pm. ](http://www.hendidrustvo.info/forum/Smileys/default/eusa_wall.gif)
Pazi, razumem te 100%. Panika je normalna reakcija.
Ljudi bre panice kad kasne na posao, a ne kad osecaju u real time kako ti se oduzima i odumire telo.
Ja sam, sad sa ove strane gledano, negde imao imao sreće da sam pre nego što me je ovo strefilo prošao, ali baš, baš svašta u životu... i bivao u situacijama kada je bukvalno fizički opstanak nalagao podredjivanje straha razumnoj ili češće čistoj instiktivnoj odluci.
I eto gde sam sad
Šalim se, ali fora je relativno prosta, ako si npr, ikad trenirala nešto, pa se naprezala preko svakog bola i muke, samo da dostigneš šta si rešila.
E, ovo ti je isto, samo kontra.

Samo pustiš. Ono steže - ti puštaj. Što se više boriš i grčiš, više hvata. Bar je tako kod mene. Ne znam kako bih bolje objasnio, a da ne razdužim u nedogled.