I ja mislim da u principu nije bitno ili je bitno iz istih razloga iz kojih je bitno da ja/mi imam tu dijagnozu. Pretpostavljam da će neko ko je lekar i ima dijagnozu ms bolje razumeti svoje pacijente. Ipak, to najbolje znaju oni koji su njeni pacijenti, a koliko ja mogu da zaključim ona je u vrhu stručnjaka za ms, ili bar tako kažu. Drugo pitanje je koliko neko može da bude stručnjak za nešto čiji se uzrok ne zna, a ne zna se ni lek, ili, barem, još niko nije 100% siguran.
Meni bliža okolina, uglavnom zna koji problem imam. Za dalju me baš briga, kao što je i njih u krajnjem slučaju baš briga za mene. Ljudi pitaju, daju savete, rešenja..., ali se samo oni najbliži udubljuju u problem. Imao sam i ja česta pitanja šta mi je kad vide da vučem nogu, pogotovu do skoro kad sam bolje hodao. Mnogi i ne sačekaju odgovor već sami daju dijagnozu tipa, iskrenuo si zglob..., aha to si koleno povredio... Jesenas dok je bilo lepo vreme, izađem ja da prošetam oko zgrade. Pošto sam sam, pa se plašim da ne padnem(mada ni to nije strašno), ponesem onu hodalicu/šetalicu i krenem u šetnju. Gledaju me dve žene sa klupe (rekao bih da su penzionerke, jer, kao i ja dokonišu, pre podne, radnim danom) i vidim da hoće nešto da me pitaju. Kad sam prolazio pored njih, ustane jedna i priđe mi:
-Izvinite komšija, jel' mogu da vas pitam nešto?
-Može, kažem ja, ali samo kratko, jer ne mogu da stojim dugo u mestu.
Ona: Znam čoveka koji jako dobro rešava probleme sa kičmom.
Ja: Nije ovo problem sa kičmom.
Ona: Aha, ali znate što on dobro namešta kičmu.
Ja: Ovo je neurološki problem.
Ona: Aha, nije sa kičmom. Ali ovaj čovek je jako dobar i namešta sve to.
I šta sad, ostaje da je pošaljem na neko mesto ili da ćutim. Ako joj klažem da je ms u pitanju, moraću da joj objašnjavam šta je to, a ni ja ne znam šta je. A tim pre što ni ovde nema dva ista slučaja. Zato i ja mislim da neko ko ima istu dijagnozu može lakše da shvati nas sapatikne.
Eto, udavih ja vas.