Invalidne osobe, mada je bilo i pisanih pravnih izuzetaka nekih crkava i manastira od tih propisa, bile su zaštićene u tom svom pravu na ishranu. Mitropoliti, episkopi i igumani koji nisu želeli da ispune tu društvenu obavezu izlagali su se opasnosti da izgube svoju funkciju. Postojali su i čvrsti elementi pravne zaštite invalida.
Sudije u srpskom carstvu imale su neopozivu dužnost da se, obilazeći oblasti pod svojim pravnim ingerencijama, staraju da se ne povrede elementarna prava “ubogih i sirotih” podanika.1 Osim invalida koji su to postali zbog ratova i bolesti, bilo je i onih kod kojih je invalidnost bila posledica kršenja zakonskih normi. Otmica žena svog staleža kažnjavala se odsecanjem obe ruke i nosa. Ako je kojim slučajem sebar, kao pripadnik nižeg staleža, ubio vlastelina, bio je osuđen ne samo na novčanu kaznu od 300 perpera, već i na odsecanje obe ruke. Ista kazna sakaćenja ruku, paradoksalno, važila je za, iz današ nje perspektive, daleko manji zločin “čupanja brade” vlasteli ili uglednim ljudima. To se smatralo najvećom mogućom uvredom. Brada je, u to doba, bila simbol časti i poštovanja. Ovako oštra kazna može se razumeti ako se ima na umu da su društveni odnosi u srednjem veku bili precizno utvrđeni, tako da je i najmanja povreda višeg statusa i ugleda osobe bio strašan delikt, ne samo po ljudskim, već i po božjim zakonima.
Sličnom riziku invalidnosti izlagali su se i lopovi po selima. Njih je, po hvatanju, trebalo oslepeti. Ista kazna, po “komandnoj odgovornosti”, pored plaćanja odštete za krađu, čekala je i gospodara sela, kneževe, upravnike ili pastirske poglavice naselja u kome je lopov delovao.
Kada bi ih seljani, stanovnici župe, vlastela i gospodari sela hvatali na delu ili sa plenom, nisu imali pravo na pomilovanje i prvo su ih oslepljivali, a zatim javno vešali. Činovnici suda, ukoliko su falsifikovali presude, kažnjavani su sečenjem ruku i jezika. Napadač koji bi, pod dejstvom alkohola, ranio neku osobu, mogao je računati na vađenje oka i sečenje ruke. Oslepljivanje, kao sudbina prestupnika, čekalo je i ljude svih društvenih slojeva ako su na dvor u pratnji doveli lopove ili razbojnike.
Pod viševekovnom vladavinom Otomanskog carstva, u pogledu lečenja i statusa invalida, situacija se znatno pogoršala.2 Iako su bile oslobođ ene poreza, gluvoneme osobe bile su meta surove diskriminacije i podsmeha u društvu koje je delimično, pod uticajem teških vremena, prestalo da vodi računa o osobama sa trajnim psihofizičkim traumama.
Invalidnost većinom više nije bila posledica ratova. Epidemije raznih bolesti (kuga, više vrsta boginja i endemski sifilis) na jugoslovenskim prostorima, a od 15. do 19. veka bilo ih je oko 200, često su na preživelim bolesnicima kao posledicu ostavljale razne invalidnosti.
Početak 19. veka doneo je invalidima svih nacionalnosti u Austriji i Ugarskoj drugačiji status u poređenju sa nevoljnicima koji su bili podanici Turske.
Bitnu ulogu u poboljšanju uslova života srpskih invalida u Vojvodini odigralo je otvaranje Zavoda za gluvoneme u ugarskom gradu Vacu 1802. godine. Upravnik te institucije Anton Švarcer objavio je 1828. godine knjigu o metodici učenja gluvonemih, koju je reklamiralo srpsko sveštenstvo kao adekvatno sredstvo za privatnu i razrednu nastavu. Veliki broj slepih osoba pojavio se kao rezultat velikih boginja, katarakte i loših uslova za stanovanje u zadimljenim i malim prostorijama, koje su često bile bez odžaka. Trahom, kao čest uzrok slepila u srpskim krajevima, nije bio poznat pre 1883. godine. Nedostatak lekara imao je za posledicu pojavu medicinskog šarlatanstva do te mere da su prilikom vašara i crkvenih slava lakovernom i nepismenom narodu u Srbiji i Vojvodini nuđeni razni lažni farmaceutski proizvodi. Zejtin za gluvoć u, narodni lekovi za oči, prašak za groznicu ili pilule za izbacivanje viška tečnosti iz organizma bili su glavni artikli nadrilekara. Prodavali su i staklene oči, vadili i usađivali zube. Srpske nahijske starešine, posle Drugog srpskog ustanka, po direktnim naređenjima kneza Miloša Obrenović a morali su iz svojih sredina proterivati varalice, koje su još veće neprilike priređivale austrijskim vlastima još od 18. veka. Mnogi od njih bili su učitelji ili sveštenici. Neki magijski rituali bili su vezani za običaje koji su, po verovanju, sprečavali pojavu neme dece. Narodni lekari i travari vršili su čak i operacije na deci, jer se pretpostavljalo da je nemost povezana sa fizičkim nedostacima govornih organa, tako da je postao običaj da se takvoj deci vrši podrezivanje jezika, što se u nekim krajevima zadržalo i do početka 20. veka. Onima koji su vršili operacije, a bili su to veoma bolni zahvati, plakanje i vrištanje deteta činilo se kao neki napredak u odnosu na ranije stanje.
Turska vladavina ipak je značila izvestan zdravstveni pomak u odnosu na srednjovekovnu srpsku medicinu, jer se sa istoka po srpskim krajevima raširila veština raznih načina kalemljenja velikih boginja kao sredstva prevencije. Na teritoriji Ugarske, pa i u Vojvodini, vakcinacija Dženerovim metodom protiv velikih boginja primenjivala se još od 1801.
godine, a bila je praćena velikom i uspešnom propagandnom kampanjom.
Bile su to i posledice širenja zdravstvene kulture, koju je među pismenim Srbima prvi promovisao Zaharije Orfelin u Večnom kalendaru iz 1739. godine.
Za Orfelina, prioritet u zdravstvenim pravilima imalo je očuvanje vida, što dovoljno govori o raširenosti slepila u narodu.Jedan od prvih pobornika teorije stvaranja azila za siromašna slepa lica bio je oftalmolog Konstantin Pejčić iz Budima tokom 1830. godine. Preporuč ivao je da se slepci u takvim zavodima neguju i hrane, uz opasku da bi se, možda, mogli izdržavati od rada na lakšim poslovima, ali je sve ostalo u domenu teorijskog pristupa problemu izdržavanja invalida. U zdravstveno i tehnički zaostaloj Srbiji za slepce, osim direktnog prosjač enja, gusle i pesme bile su jedini izvori egzistencije. Slepi guslari pojavili su se u 14. veku, a njima su se tokom vremena pridružile u tom poslu i druge osobe sa invaliditetom.
Na prelasku iz 17. u 18. vek stvorene su korporacije slepih lica na prostoru od Indije do Evrope. Bile su to preteče staleškog organizovanja jedne kategorije invalida u cilju zaštite zajedničkih interesa. Na prostorima buduće jugoslovenske države javile su se u vidu svojevrsnih škola za slepe guslare u Srbiji i Makedoniji.
Jedna škola nalazila se u Irigu, a preostale četiri u Velesu, Ohridu, Bitolju i Prilepu. Među đacima tih škola bilo je i onih koji su se lažno predstavljali kao slepci, pošto je pevanje lirskih i epskih pesama uz gusle, vremenom, postalo unosan posao od koga se moglo pristojno živeti.
Osim guslanja i pevanja, u školama za slepe guslare posvećivala se pažnja i pošalicama, verskim i satiričnim stihovima. Ostalo je zabeleženo da su postojale “slepčovođe”, koje su često bile invalidi sa drugim vrstama ometenosti, a da je među vodičima slepaca bilo i žena.
Sudbina mentalno nerazvijenih i duševno bolesnih osoba bila je najteža. Za ove bolesti nisu postojali čak ni primitivni narodni lekovi.
Mešavina paganskih verovanja i crkvene kanonske medicine delovala je na zdravstveno stanje duševno obolelih isključivo preko molitvi i magijskih rituala. Za razliku od drugih invalida, često su ih držali po kućama, mada su ih negde puštali da slobodno lutaju po ulicama gradova, gde su prosili. Bili su izloženi preziru mase, posebno dece. Odvodili su ih u manastire, gde su ih polupismeni sveštenici, pod vidom lečenja, podvrgavali molitvama, dugom postu, a kada to ne bi uspevalo, i sistematskom izgladnjivanju. Poslednje “terapeutsko” sredstvo bilo je mučenje bolesnika.
Alke, razne vrste lanaca za vezivanje, zatvor i batinanje pacijenta tojagama, pri tome obešenog za noge o plafon, da bi se “nečastive” sile isterale iz bolesnika, bili su svakodnevica manastirskih iscelitelja. Tretmani ovih vrsta primenjivali su se do 1839. godine. Nagoveštaji drugačijeg pristupa ukazali su se tek kada su ministarstva prosvete i pravosuđ a pokrenula pitanje smeštaja duševnih bolesnika koji su počinili ubistva. Mislilo se da je najbolje rešenje konfinirati ih u manastir Studenicu, ali tome se usprotivio tadašnji srpski mitropolit, koji je predlož io da se osuđenici smeštaju u požarevački zatvor. Njegovo mišljenje nisu uvažili predstavnici vlasti, jer tamo nije postojao lekar, tako da su manastiri, a posebno Studenica, još preko dve decenije, do 1861. godine, igrali ulogu azila za nenormalne. Od te godine prvi put se u Srbiji pojavljuje posebna institucija za njihovo zbrinjavanje pod nazivom
“Dom za s uma šedše”, u koji su primana i deca. Debili i imbecili prolazili su kroz slične traume, pogotovo za vreme školovanja. Oni su zajedno učili školu sa normalnom populacijom dece i zbog svog neznanja izlagani su fizičkom maltretiranju i batinanju. Nizak nivo pedagoškog znanja prosvetnih radnika razlog je što se dugo nije pravila razlika izmeđ u dece koja su imala teškoća u učenju i one koja jednostavno nisu htela da uče. “Magareće klupe” i “magareće uši” opstajale su i u Vojvodini kao sredstvo kažnjavanja intelektualno nerazvijene dece uprkos nastojanju Teodora Jankovića Mirjevskog da u svojoj Ručnoj knjizi, jednom od prvih pedagoških priručnika na staroslovenskom jeziku iz 18. veka, dokaže da su učitelji dužni da pokažu više razumevanja za pojedinačne intelektualne sposobnosti đaka. Ova rasprava iz teorijske pedagogije insistirala je na praktičnoj primeni znanja i na ideji da se mentalno nerazvijena deca ostave u istom razredu sa neinvalidnom populacijom kako bi tokom vremena ipak stekla neka osnovna znanja o praktičnom životu. Mirjevski je polazio od ideje da takvu decu ne treba kažnjavati zbog neznanja jer su za to krive njihove nedovoljno razvijene intelektualne sposobnosti. Iz njegovog iskaza vidi se da su u školama, gde je vladao puki verbalizam, kažnjavali mentalno nedovoljno razvijenu decu vešanjem tzv. “magarećih ušiju” ili stavljanjem slamnatog venca na njihovu glavu, što je, osim batina, bilo glavno sredstvo za kažnjavanje lenjosti i nemarnosti učenika. Kada je Beograd, za vreme austrijske okupacije Srbije 1718 – 1739. godine, dobio karakteristike varoši, doneta je uredba o stvaranju ustanove nazvane “Nemoćnica”, koja je služila kao bolnica za smeštaj sirotinje i invalida. Počela je da radi 1724. godine.
Pola veka kasnije, oko 1769, u zemunskoj pravoslavnoj bolnici postojala je sobica za uhapšene, u kojoj su bili smešteni nenormalni pacijenti.
Pri kraju tog razdoblja i drugi gradovi dobili su nešto što se može nazvati početkom stvaranja institucija za smeštaj invalida. U Rumi je zabranjivano držanje nenormalnih osoba ispod klada, jer su to bili drveni okovi, a preporučivano je da takve slučajeve transportuju u bolnicu za umobolne u Beč.
Austrijska vlast u Srbiji 18. veka, mada nije dugo trajala, doprinela je i pojavi novog običaja zbrinjavanja invalida i ostalih socijalnih kategorija (udovica, siromašnih, skitnica, bivših zatvorenika i kaluđera).
Nedeljom i verskim praznicima ispred crkve je nošen “sirotinjski tas”, čiji je prihod zapisivan u određen “sirotinjski tefter”. Iz ove preteče humanitarnih fondova deljena je pomoć u novcu i ogrevu. U Budimu, gde je bilo mnogo Srba, 1744. u fondu se nalazilo nešto više od 183 forinte. U Novom Sadu 1730. postojala je “Srpska bolnica” namenjena smeštaju invalida. Dve “nemoćnice” osnovane su u Zemunu između 1758. i 1769. godine, koje su se kasnije fuzionisale u jedan “uboški dom”.
Institucija istog tipa otvorena je i u Pančevu još pre Prvog srpskog ustanka.
U slične svrhe služila je tokom svoje istorije i gradska bolnica u Zagrebu, odakle su pacijenti povremeno izlazili radi prosjačenja.3 Kada je Kneževina Srbija 1830. godine dobila faktičku nezavisnost, socijalna pitanja bila su u drugom planu. Prošle su gotovo dve decenije dok 1847. godine nije naređeno opštinskim vlastima da se posvete staranju o ljudima koji se nisu mogli sami izdržavati, što je značilo i o invalidima, a nešto kasnije i o vanbračnoj deci. U delokrug Ministarstva unutrašnjih dela, centralizacijom državne uprave 1862. godine, spadala je i briga o “ubogim” osobama i siročadi. Novi stimulans socijalnoj politici dao je Vladan Đorđević 1879. godine centralizacijom lokalnih bolnič kih fondova, koji su stvoreni 1837. godine, u “Narodni sanitetski fond Kraljevine Srbije”. Bio je to materijalni osnov za državnu zdravstvenu politiku do početka Prvog svetskog rata. Zalaganjem Vladana Đorđevića donet je i Zakon o uređenju sanitetske struke i čuvanju narodnog zdravlja 1881, koji je bio na snazi punih 40 godina. Ponor između proklamovanog i stvarnog došao je do izražaja u neuspehu otvaranja Sirotinjskog doma za telesno nesposobne u Nišu, što je bilo predviđeno tim zakonom. Državne vlasti želele su da u njemu izdržavaju gluvonemu i slepu decu sa porodicom, kao i bez roditeljskog staranja, zajedno sa socijalnim kategorijama siročića, vanbračne i odbačene dece oba pola, dok se ne osposobe za samostalno privređivanje, pod čime se podrazumevao isključivo neki od zanata. Odrasle osobe, prema nacrtu, bile su izdvojene u posebne zgrade. Predviđalo se da u Domu trajno borave i fizički invalidi nesposobni za rad koji iz nekih razloga nisu imali pravo da se koriste izdržavanjem iz postojećeg invalidskog fonda, a nisu posedovali ni imovinu neophodnu za samostalan život. Po nacrtima, Dom je bio ustanova karitativno-azilantskog tipa, uobičajena u evropskim okvirima, po modelu Zavoda za slepe iz Beča. Trebalo je da se delom izdrž ava iz sopstvenih prihoda, mada je formalno bio na budžetu sanitetskog odeljenja Ministarstva unutrašnjih dela. Baš kada se ozbiljno pristupilo planovima za stvaranje te institucije, došlo je do negativnog upliva politike, tako čestog i u Kraljevini Jugoslaviji. Nekoliko godina po usvajanju Zakona o uređenju sanitetske struke i čuvanju narodnog zdravlja došlo je, 1884. godine, do izmena normi u negativnom smislu po Sirotinjski dom. Poslanici Narodne skupštine odlučili su da “u interesu štednje” Narodnog sanitetskog fonda integrišu tadašnju opštu bolnicu sa Domom i bolnicom za duševne bolesti u Centralnu humanitarnu koloniju, ali tek kada svi okruzi u Srbiji budu imali podesne zgrade za državne bolnice.4 To se nikada nije desilo.
http://www.hereticus.org/arhiva/2004-3/pogled-na-invalidnost-kroz-istoriju.html/2