Gdje nam je srce?
Jeste li vi onako tip čovjeka koji smatra da je «srce samo mišić», ili ste čovjek koji vjeruje da je srce ipak «nešto više»? Pa ja sam više za ovo posljednje… Zašto? Ne znam, možda doista i jesam jako naivan mladić kojemu je onaj romantičarski duh poremetio zdravi razum, a možda život gledam kao dosta primitivnu, vrlo bezvrijednu i potpuno prolaznu stvarnost našeg bića, koja bez našeg srca i onog što čuvamo u njemu ne bi imao ama baš nikakvog smisla…
Prijatelji, ja sam mnogo toga u životu izgubio i mnogo toga nemama, te se sad svakog dana iznova učim hrabrosti ponosno i dostojanstveno živjeti s tim, odnosno bez toga, ali istovremeno sam dobio mnogobrojne osjećaje vrijednih prijateljstava i lijepih ljubavi, te uvijek imam svoje srce, a bez njega, vjerujte, ništa više ne bi imalo smisla…
Uzmite čovjeku srce i on će umrijeti. Bez srca nema života.
Imam jednu jako dobru prijateljicu, jako veselu, živahnu, pomalo luckastu... Onako, baš je nekako uvijek puna života i poletnosti, neprestano se smije tako radosnim osmjehom. Djevojka je slijepa, a ipak svaki put kad se rastajemo glasno vikne „Vidimo se Edo!“. Kaže ona da je najviše slijep onaj čovjek koji misli kako samo oči mogu vidjeti. A gdje je tu srce?
Drugi pak, moj jako dobar frend, gluh dečko, uvijek kad se dopisujemo SMS porukama kaže, odnosno napiše, „Čujemo se stari!“ Kaže on kako je najviše gluh onaj čovjek koji misli kako samo uši mogu čuti. A gdje je tu srce?
Jedna mi draga poznanica, doista fenomenalna cura, ono baš pravi „komad“, onako kad se družimo pa o svačem pričamo često zna reći „... i onda sam morala brzo otrčat do trgovine da se ne zatvori...“ ili „... moram poslje skočit do grada...“ Kaže cura kako je najviše nepokretan onaj čovjek koji misli kako se samo nogama može kretati. A gdje je tu srce (ili dobar auto J)?
Prije neki dan kolega i ja na faxu gledamo kako na parking dolazi jedna, meni jako antipatična kolegica, u svojoj prastaroj «krntiji». Zeza se kolega: „Joj kako bi ženskoj dobro došla neka lova da si kupi mao bolju mašinu!“ Na to ću ja: „Kolega, cura je mlada, lijepa i pametna. Vidi koliko ljudi ima oko sebe, tko «šiša» lovu i auto!“ Kažu da je najsiromašniji onaj čovjek koji misli da je bogatstvo samo u onom materijalnom. A gdje je tu srce?
I na kraju, sjećam se kada sam prije par godina, tamo kada sam imao kakvih 15-16 god, izašao s curom na jedno mjesto. Zeza nas jedan lik, onako dok prolazimo pored njega i kaže joj: „E mala, šta ovakva ženska radi s invalidom?!“ Ja onako zbunjeno šutim, pomalo mi neugodno, a ona će mu na to: «Buraz, pravi invalid je onaj tko misli da je čovjek invalid samo zato što ne može hodati». A gdje je tu srce?
Srce je, dragi moji prijatelji, u onima koji vas vole... bez obzira vidjeli vi ili ne, čuli ili ne, bili pokretni, mali, siromašni... srce je uvijek u onima koji nas vole.
Prijatelji, kao mladi judi s invaliditetom, pametni i zreli ljudi koji počinju svoj život i naravno da si ga želimo učiniti što boljim, moramo biti realni prema sebi i biti svjesni teškoća koje nam naš invaliditet stvara i to upravo sada kad pokušavamo napraviti bolje uvjete za svoj život, no isto tako uvijek imajmo na umu da naše srce nipošto nema invaliditet i da je ono najbolje što imamo i ujedno najviše što možemo izgubiti.
Stoga, moja poruka, a ujedno i želja, bila bi; sebično čuvajmo svoje srce kao najvrijednije blago koje ćemo ikad imati, a istovremeno budimo uvijek potpuno spremni otvoriti ga i pustiti drugog da uđe u njega. Ne bojmo se osjećati, ne bojmo se voljeti, pa čak niti pod cijenu da možemo biti povrijeđeni, jer: «što će nam sunce, ako ne grije». Zapamtimo, mi smo ono što je naše srce i jedini način da nas ljudi vole, budu nam prijatelji i cijene nas je da im to dopustimo. «Da bi nas neko primio najprije mu moramo pružiti ruku»…
SRCE NAM JE U ONIMA KOJI NAS VOLE, UVIJEK SU TU KRAJ NAS I NAŠI SU PRIJATELJI. Sve ostalo je dosta primitivno, vrlo bezvrijedno i potpuno prolazno… ONO BEZ SRCA NEMA SMISLA.
Edin Okanović
izvor: zamisli
Tema: Gde nam je srce? (Pročitano 5039 puta)