O tibetanskoj, drevnoj medicini, koja postoji preko 2500 godina, pisao je dugogodišnji dopisnik Tanjuga iz Južne Azije, Sreten Petrović, koji je i objavio knjigu „Tibetanska medicina“ i dao njene osnovne postavke na srpskom jeziku.
Pored toga o tibetanskoj medicini su pisali Teri Kliford (Terry Clifford, Tibetan Buddhist Medicine and Psychiatry, Shambhala, Boston 1986.), Teodor Burang ( Tibetan Medicine on Cancer – An introduction to Tibetan Medicine, Tibetan Revien Publications, New Delhi, 1976.) i Tom Damer( Tom Dummer,Tibetan Medicine, Routledge, London, 1988.) Prevod ovih tekstova o ovoj drevnoj disciplini objavile su Dečje novine, Gornji Milanovac, priredio Dušan Pajin, 1991. Ovaj tekst, koji daje suštinu tibetanske medicine, je preuzet iz ovih tekstova i sažet za potrebe sajta.
Sve drevne filozofsko-religiozne metode iscelenja imalju jednu suštinu koja se ponavlja u svim sistemima koji smatraju da se ne mogu odvojiti i zasebno lečiti organi ljudskog tela od ostalih organa i nezavisno od čovekovog emocionalno – psihološkog stanja.
Takođe, svi ovi sistemi imaju i jednu važnu zajedničku crtu : svaka bolest nosi sa sobom i izvesnu spoznaju, izvestan (nazovimo ga ) problem koji zahteva razrešenje, izvestan dubok unutrašnji konflikt ili neko saznanje koje nam je nužno u ovom životu. Ovo je važna poruka svih ovih tekstova, drevna ljudska znanja o čoveku, zdravlju i svrsi života nisu nimalo izgubili od svoje univerzalne mudrosti.
Dalaj Lama je ovako opisao tibetansku medicinu :
„Kao preventiva je zaista veoma efikasna. I ceo sistem je holistički ( grčki – holos, celina, celovito, organizam se tetira kao celovit sistem u kojem se ne može pojedinačno lečiti neki organ, već celi organizam). U obzir se ne uzima samo fizički već i duhovni element. Ja se odavno lečim tibetanskom medicinom i mogu da potvrdim da je kao preventiva veoma dobra. Ali što se tiče urgentne medicine, tibetanska tradicija je nemoćna....“
Slično kvantim fizičarima, Tibetanci polaze od toga da ono što opažamo nije stvarnost već samo odraz stvarnosti. Oni govore o dve stvarnosti – jednoj koju opažamo našim čulima i drugoj, metafizičkoj, kojoj se možemo približiti samo učenjem i meditacijom.
Katrin Jeger, lekarka iz Kasela bavi se Tibetanskom medicinom i o tibetanskom pogledu na dušu i telo kaže: „Duševno se ogleda u telu. Drugačije je nego kod nas.Mi emocije ili makar duhovne aktivnosti posmatramo relativno odvojeno od tela. Moglo bi se reći da Tibetanci smatraju da postoji i evolucija duha – kao što mi smatramo da postoji biološka evolucija. To znači da ono što činimo u mislima ima – dugoročno gledano ima posledice i po telo.“
Veoma jednostvan primer su bore koje se dobijaju od smejanja - a ne od ljutnje ili mudrovanja. Ali, nije dovoljno samo misliti na pravu stvar na pravi način pa da čovek ozdravi: „Opasno je kada se stvari preokrenu. Kada uvidim da je pacijent oboleo od raka i da je uzrok njegove bolesti u njegovom duhu , pogrešno bi tumačenje bilo da moram da ga dovedem u ispravno duhovno stanje kako bi ozdravili.
Radi se o nečem drugom. Čovek koji pokušava da shvati svet u kojem živi i ispuni mesto koje u njemu ima , živi drugačije od onog koji svet smatra neprijateljskom teritorijom na kojoj se mora voditi neprestana borba. Očigledno su Tibetanci shvatili da postoji više puteva do zdravlja – i da su svi dobri:
Tibetanska medicina danas koristi zapadnu medicinu za akutne zdravstvene probleme, a svoju tradicionalnu za hronične bolesti ili teže životne situacije.
Na Tibetu se pre studiranja medicine vrši versko – filozofska obuka . I dok se kod nas psihoterapeut ili psihijatar štiti profesionalnom distancom – tibetanski lekar se ponaša upravo suprotno, kod njih je saosećanje sa pacijentom ključno u pristupu bolesnom pacijentu.
Tibetanci većinom žive u Indiji, jer su bili izgnani iz Tibeta u kasnim 1950-im godinama. U Sjevernoj Indiji postoji Tibetanski Medicinski Institut, gde doktori studiraju tibetansku medicinu 7 godina pre nego što steknu diplomu.
Za razliku od pristupa zapadne medicine, tibetanska (kao i kineska i indijska medicina) ne računa na spoljašnjeg napadača (virus ili bakteriju), nego radi na vraćanju energetske ravnoteže koja, ako se popuni i uspostavi u organizmu, postaje nedodirljiva za bilo koju bolest.
Standardno delo tibetanske medicinske literature je Gyu – shi, delo ezoteričnog sadržaja. Ova medicina deli bolesti prema njihovom uzroku na tri grupe : obične, psihološke i sudbinske.
Tri tipa tibetanske medicine su dharmički, tantrički i somatski i svi su povezani sa psihijatrijom Tibeta. Program lečenja obuhvata ritualni egzorcizam, mantre i druge religijske vežbe, izmenu režima ishrane i okoline u kojoj čovek živi, akupunkturu i fitoterapiju – terapiju lekovitim biljem.
Tibetanska psihijatrija
U tibetanskoj psihijatriji postoje tri različita prilaza duševnim bolestima : magijsko – religijski pristup, organski pristup i psihološki pristup.
Magijsko – religijski pristup je prisutan od najstarijih vremena. Patološki poremećaji uma i duha su bili podložni religijskim tumačenjima, teorije o zaposednutosti zlim dusima su zabeležene u svim primitivnim i šamanskim kulturama, kao i u velikim svetskim religijama. Prema tibetanskom psihijatrijskom predanju, zaposednutost zlim dusima je osnovni uzrok umobolnosti. Magijsko religijski pristup obuhvata rituale isterivanja zlih duhova. Religijski pristup podrazumeva , pre svega, ulaganje velikog napora da se duhovno napreduje iz van-nesvesnosti u punu svesnost. To je put istine i uvida, način da se uklone sva mentalna i emocionalna pomračenja koja su uzrok svih nedaća i koja sprečavaju probuđenje.
Organski pristup podrazumeva da emocije imaju fiziološku funkciju. Poremećaj ravnoteže telesnih sokova se dovode u vezu sa psihopatološkim poremećajima ( sluzi, žuč i dah). Naravno dharma je u suštini i ovog prilaza, jer su neznanje i nesvesnost izazvali poremećaje telesnih sokova. U organskom pristupu se koriste određene supstance koje otklanja postojeći poremećaj.
Psihološki pristup podrazumeva da su tri tipa zagađenja koja proizvode telesni sokovi takođe i tipovi psiholoških sila. Poremećaji bivaju izazvani životnim iskustvom koji je prouzrokovao ego zamračujući razvoj duha. Na konkretnijem nivou poreklo psiholoških poremećaja je u emocionalnoj napetosti i mentalnom pritisku, stresu, bolnim ljubavnim odnosima, porodičnim odnosima, gubitku poseda, položaja, smrti voljenih, nevolja, anksioznosti, premorenosti. Tibetanska psihijatrija sve ove faktore klasifikuje kao faktore koji su uzrok što „um ode van sebe“. Dharma gradi snažan duh kojim se lako mogu savladati emocionalne napetosti, intelektualni napor i zli dusi.
Primaran odnos duha prema dahu
Od tri telesna soka, dah je onaj koji je najviše povezan sa mentalnim poremećajima. To je u osnovi ajurvedska teorija. Odnos između života i duha i disanja – životna energija (prana) unutar disanja kao i neposredno dejstvo putem disanja (putem kontrole disanja) – jedno je od najvažnijih i centralnih stanovišta indijske misli i vežbe joge. Dah je najsuptiliniji od svih telesnih sokova i najsličniji je duhu. Stabilizovanjem daha sa životnom snagom duh postaje uravnotežen. Kod psihijatrijskih slučajeva dolazi do poremećaja vazduha, a najozbiljniji poremećaji vode mentalnoj nestabilnosti i depresiji.
Suština ove teorije, koju nije lako pojednostaviti, leži u tome da se dah smatra suptilnom životnom snagom koja je osnova svesti. Dah kruži u vidu energetskih kanala duž brojnih kanala u telu. Svest postaje poremećena kada unutrašnji dah kruži putevima kojima ne bi trebalo. Kada prodre u deo srca gde obitava vitalna životna snaga, moć duha pojedinca počinje da se rastače i tada se javljaju halucinacije i sve moguće vrste izopačenja stvarnosti. Srce je sinonim za duh , svest koja se odnosi na čulne utiske i misli počiva u srcu. Do poremećaja daha – „životnog daha“ dolazi usled brige, napora, premorenosti, tuge, ljutnje, iznenadnog šoka ili straha. U ranoj fazi se manifetuje kao preosetljivost, teskoba, emocionalna uravnoteženost, ubrzani otkucaji srca, nesanica, gubitak apetita i sklonost nezgodama.
Ako je neko zainteresovan za nastavak, neka javi...