Kao neko ko je od rođenja invalid, i ko je uvek sagledavao stvari na isti način,(nisam živela i sagledavala stvari iz jednog, pa sada gledam iz drugog ugla, moj život je oduvek bio ovakav) ne mislim i ne osuđujem ljude koji u slučaju bolesti partnera, napuste istog...Hteli mi to da priznamo ili ne, jako je teško prilagoditi se bilo kome ko je drugačiji...Nisam u kolicima, pokretna sam, po kući samostalna...ali na isto pitanje da li bi napustila dečka ako bi se razboleo i bio u gorem stanju od mene, 100% nesamostalan, sa 100% potrebom za negu, moj odgovor bi bio da...Možda sam za osudu, ali upravo je to jedan od razloga zašto sam sama...Bilo je prilika da budem i sa normalnim fizički zdravim momcima, ja sam to odbila, neke zbog nesviđanja, a neke upravo zbog tereta koji ne želim niko da nosi...Bar nisam do sad...Teško da ću od sad...Ne smeta mi što sam sama, i što znam da neke stvari nikad neću imati....jedino mi smeta manjak fizičke slobode...
Da, nikada ne bih dozvolila nikome da ostane sa mnom iz sažalenja ili zbog dece...Većina žena ostaje zbog ljubavi koju oseća prema muškarcu, a ne dece..Deca su izgovor...