Autor Tema: Cerebralna paraliza - pravodobna i prilagođena habilitacija  (Pročitano 5258 puta)

Van mreže sand

  • VIP
  • ***
  • Poruke: 522
  • Gospodarica foruma
Cerebralna paraliza - pravodobna i prilagođena habilitacija
« poslato: April 11, 2007, 07:20:33 posle podne »
Cerebralna paraliza - pravodobna i prilagođena habilitacija

Svim članovima rehabilitacijskog tima krajnji je cilj isti - osposobiti dijete za što kvalitetniji i što funkcionalniji život

Tijekom trudnoće, poroda ili neposredno nakon poroda mogu se javiti različite komplikacije koje ugrožavaju razvoj djeteta. Kod neke mogu uzrokovati privremeni ili trajni razvojni poremećaj i nazivaju se neurorizični faktori, a djeca izložena njihovu djelovanju neurorizična djeca.
Neurorizična djeca mogu imati prolazne ili trajne poremećaje. Prolazni se očituju u dojenačkom razdoblju, u vidu sindroma razdražljivosti ili sindroma distonije (promjenjiv tonus* - napetost mišića, može onemogućiti, tj. promijeniti očekivanu izvedbu motoričkih zadataka). Uz medicinsku intervenciju i pravodobnu habilitaciju, znatan dio njih nestaje nakon 12. mjeseca života. Deset od 100 neurorizične djece imaju poslije znakove "malih nedostataka", a kod manjeg broja djece dojenački poremećaji ipak prelaze u trajne razvojne poremećaje, koji se mogu očitovati u blažem ili težem obliku.
Ako je roditelj ili liječnik zaključi da dijete kasni u razvoju, tj. da odstupa u odnosu na normalan (očekivan) motorički razvoj, ono će biti upućeno na fizikalnu terapiju. U svakom slučaju, treba istaknuti važnost i neusporedivost rane, tj. pravodobne habilitacije kad se s tretmanima (vježbanjem) počinje tijekom prve godine života.
Ovisno o stupnju oštećenja, s neurorizičnim djetetom u većoj ili manjoj mjeri bavi se cijeli rehabilitacijski tim. Njegovi svi članovi jednako su bitni: fizioterapeut, radni terapeut, defektolog-rehabilitator, logoped, liječnik neuropedijatar, liječnik fizijatar, ostali liječnici specijalisti (genetičari, gastrolozi, oftalmolozi itd). Fizikalnu terapiju neurorizičnog djeteta provodi educirani fizioterapeut koji se kroz školovanje i rad opredjeljuje za rad s djecom. On se bavi motoričkim razvojem djeteta, prati i priprema njegov tjelesni odgovor na zahtjevnu okolinu i odrastanje. Svim članovima tima krajnji cilj je isti - osposobiti dijete za što kvalitetniji i što funkcionalniji život. Dok se svaki od stručnjaka bavi svojim područjem, u isto vrijeme svi zajedno funkcioniraju kao jedan, stavljajući dijete kao cjelinu u centar tima. Zajednički prate njegove potrebe i odlučuju o prioritetima i sljedećim fazama.

Odgođena dijagnoza

Najčešći naziv za poremećaj posture i pokreta nastao zbog oštećenja ili anomalija razvoja nezrelog mozga je cerebralna paraliza. Oštećenje do kojeg može doći prije, tijekom ili nakon poroda neprogresivno je, tj. ono samo neće se pogoršavati, ali je i neizlječivo. Motorički razvoj takvog djeteta karakteriziran je odstupanjem i kašnjenjem. Ipak, na odstupanja se kvalitetnom habilitacijom (fizioterapijom i ostalim metodama) može utjecati. Pravilnim se informacijama fizioterapeut, roditelj i ostalih članovi tima nastoje doprijeti do neoštećenih dijelova živčanog sustava, uz korištenje rezervnih potencijala središnjeg živčanog sustava u prvim mjesecima života.

U prethodnim se recima može naslutiti i odgovor na pitanje: Hoće li moje dijete dobiti cerebralnu paralizu? Do dijagnoze cerebralne paralize može proći i nekoliko godina u životu neurorizičnog djeteta. Ipak, cerebralna paraliza ne može se dobiti kao nekakva zarazna bolest, niti će se iz nekakva lakšeg poremećaja razviti cerebralna paraliza kao teži. Nju karakteriziraju specifično oštećenje mozga i odstupanja na motoričkom, ali i senzoričkom, pa i kognitivnom te socio-emocionalnom planu. Ta odstupanja se prate, pa zato i treba toliko vremena da se donese konačna dijagnoza. Dotad se daju više opisne dijagnoze tipa cerebralne smetnje kretanja, senzomotorički poremećaj koordinacije itd.
Roditelje se mora upozoriti da i zanemareni oblici lakših oštećenja i odstupanja mogu vremenom prerasti u probleme za dijete i okolinu bez obzira na to što dijagnoza djeteta nije cerebralna paraliza!
Klinička slika cerebralne paralize može biti vrlo različita od djeteta do djeteta, pa će se razlikovati i tretman. Ipak, kod većine djece (koja će raditi po Bobathu) tretman će se usmjeriti k normalizaciji posturalnog tonusa* (pojednostavljeno - stalna, normalna napetost mišića) te orijentaciji glave i tijela u središnju ravninu*. Tonus mišića ne smije biti ni previsok ni prenizak, tako da svojim intenzitetom mora omogućiti pokret i antigravitacijski pokret. Orijentacija na središnju ravninu omogućuje orijentaciju na zadatak, igru, jelo itd.
Usporedno s normalizacijom tonusa, radi se i na postizanju onih kretnji koje i dijete bez teškoća čini kako raste i napreduje, primjerice podizanje glavice u potrbušnom položaju, okretanje s leđa na trbuh i obratno, sjedenje, puzanje, itd.
Dijete možda neće proći kroz sve te faze, ali na roditeljima je, fizioterapeutu i ostalim članovima tima da djetetov život učine maksimalno kvalitetnim sukladno njegovim mogućnostima i postignućima.

Postoji li najbolja tehnika?

Danas su roditeljima dostupne brojne informacije o različitim tehnikama, tj. načinima u dječjoj fizikalnoj terapiji, pa se tako svugdje može pročitati o terapiji po Bobathu, Vojti, Peto tehnici itd. U svjetskoj praksi nešto je raširenija Bobath terapija, na koju djeca izvrsno reagiraju, a u Europi i terapija po Vojti.
Neki kombiniraju vježbanje s djecom prema nekoliko tehnika, pa odatle i često pitanje roditelja: Koja je tehnika najbolja? Najbolje tehnike nema, odnosno svako dijete na različite pristupe različito reagira. Tehnike pristupaju djetetu s različitih strana, ali s istim, već prije navedenim ciljem, i stoga odabir nije problem. Vremenom i prvim rezultatima roditelj će uočiti što još dodatno njegovu djetetu odgovara: terapijsko jahanje, hipoterapija, vježbanje u bazenu, masaže itd. U odabiru se treba rukovoditi reakcijama djeteta i savjetom fizioterapeuta.
Djetetov fizioterapeut trebao bi prije svega uvesti roditelje u pravilno rukovanje s djetetom s teškoćama, tj. pokazati kako kretanje u svakodnevnim aktivnostima (presvlačenje, nošenje, igra, hranjenje, sjedenje u krilu, itd.) prilagoditi potrebama i teškoćama djeteta - handling. Na taj način dijete kontinuirano prima pravilne informacije; ako je po handlingu dobro pozicionirano, ono na neki način vježba u svakom trenutku, u kontaktu s članovima obitelji, pa i onda dok se bavi nekom drugom aktivnošću. Izrazito je važno da handling poznaju i ostali ljudi iz djetetove blizine.

Roditelji i vježbanje

Roditelji od samog početka trebaju ozbiljno shvatiti svoju ulogu u timu, ulogu onih koji s djetetom najviše rade i čiji će trud biti ključna točka napretka. Hoće li biti krivi za loše stanje djeteta, nešto je što roditelje često brine. Ako se savjesno čini sve što se može kako bi dijete svaki dan provelo prihvaćajući pravilne motoričke informacije i napredovalo i ako je ono surađivalo, veselilo se i igralo, napravilo se sve ono na što roditelji mogu utjecati kako bi djetetu bilo dobro. Ipak, djeca s teškoćama u razvoju mogu biti osjetljivija od druge djece, ili boležljivija od njih, tražiti drukčiju pažnju, ili više pažnje od druge djece, pa će u nekim razdobljma (kriznim) ono i pomalo stagnirati ili nazadovati. To je nešto na što se direktno ne može utjecati. Roditelja to ne smije obeshrabriti, ne treba odustajati nego težiti svome cilju.
Kako dijete bude napredovalo i raslo, od njega će se tražiti sve više i broj zadataka (vježbi) se povećava. Svako je dijete, kao što su i njegovi problemi, različito, pa je i fizioterapijski tretman (vježbe) individualan. Zato generalni odgovor na pitanje roditelja "Koliko sati dnevno trebam vježbati s djetetom?" fizioterapeut ne može dati, jer se i trajanje vježbanja prilagođava potrebama svakoga pojedinog djeteta. Ipak, najčešće dnevni tretman treba trajati između 30 minuta i sat vremena, ovisno o dobi, kondiciji i pažnji djeteta. Sve ostalo dijete dobiva putem handlinga. To znači da su handling i vježba nužni svakodnevno.
Nakon procjene, liječnici specijalisti (ortoped, neuropedijatar, fizijatar) preporučuju primjenu injekcije Botulinum toksina tipa A u spastične mišiće, čime se postiže smanjenje tonusa. Učinak je ograničenog trajanja (3-6 mjeseci), nakon čega se mišić vraća u stanje prije primjene. Tijekom djelovanja Botulinum toksina tipa A (zbog smanjenog tonusa u odnosu na početni i posljedično većih djetetovih mogućnosti) potrebno je povećati intenzitet vježbanja. Kako zbog povećane elastičnosti mišića prilikom vježbanja dijete nije ograničeno bolovima, a i opseg pokreta poraste, razdoblje djelovanja Botulinum toksina tipa A treba iskoristiti za povećanje broja i zahtjevnosti funkcionalnih zadataka, primjerice uvođenje nekih novih položaja i rad na elastičnosti mekih tkiva. Zahvaljući intenzivnijem vježbanju, s postupnim prestankom djelovanja Botulinum toksina tipa A očekujemo zadržavanje nekih novonaučenih zadataka. Zapusti li se fizioterapija tijekom djelovanja Botulinum toksina tipa A, nakon prestanka njegova djelovanja dijete može biti u lošijem stanju nego prije primjene.

Budućnost djetetova napretka

Učestalost konzultacija s fizioterapeutom je individualna. Jedno od najčešćih pitanja koje roditelj postavlja terapeuta jest hoće li moje dijete ikad hodati? Neurološki je sustav, kao i sam pojedinac, pun mogućnosti i često je spreman iznenaditi, pa se odgovor na takvo pitanje i ne može dati. Ipak, iskusan fizioterapeut već će nakon nekoliko tretmana moći približno odrediti motorički maksimum djeteta i time cilj do kojeg će kvalitetnim vježbanjem uspješno doći.
Međutim, koliko god je važna ustrajnost pri vježbanju i ovladavanje handlingom, roditelji ne smiju postati robovi vježbanja i smjestiti "izvježbavanje" djeteta u centar dana, zaboravljajući da je njihovo dijete ipak dijete, željno igre, maženja, i da je ono član obitelji koja ima i druge obveze i zanimanja.
Roditelji često pitaju: kad ne treba vježbati? U slučaju da je dijete bolesno, ima probavnih tegoba, pa čak i kad je umorno, a posebice pospano, ne treba pretjerivati. Djetetu treba vremena za oporavak ili san i u tom slučaju treba pričekati bolji trenutak za vježbu. Zato se može još jednom istaknuti važnost pravilna handlinga koji osigurava dobre motoričke informacije za dijete i kad ono ne vježba.

Mali rječnik pojmova

tonus - stanje spremnosti mišića tijela na održavanje posture ili izvođenje pokreta
klijenut uda - zahvaćenost toga uda ili udova promjenama s obzirom na tonus i funkciju - nefunkcionalnost i abnormalna napetost mišića
središnja ravnina - pojednostavljeno, zamišljena ravnina tijela koja ga dijeli na dvije polovice - lijevu i desnu

Hendi-društvo

Cerebralna paraliza - pravodobna i prilagođena habilitacija
« poslato: April 11, 2007, 07:20:33 posle podne »

 

Tekstovi objavljeni na ovom sajtu su autorsko delo korisnika i vlasništvo sajta www.hendidrustvo.info. Svaki korisnik ovog sajta je odgovoran za sadržaj svoje poruke koju objavi na sajtu. Sajt se odriče svake odgovornosti za sadržaj tih poruka. Dalja distribucija tekstova dozvoljena je isključivo u nekomercijalne svrhe i uz jasno citiranje izvora i autora poruke, kao i internet adrese na kojoj se original nalazi. Ako su u pitanju tekstovi, koji prenose lične događaje i sudbine korisnika ovog sajta, za njih morate dobiti dozvolu od autora. Takođe, za ostale vidove distribucije, obavezni ste da prethodno zatražite odobrenje od administratora www.hendidrustvo.info sajta ili autora teksta.