Tema: Šta je Cerebralna paraliza

[Sklerozica]

Cerebralna paraliza je stanje koje nastaje kao posledica veoma ranog, neprogresivnog oštećenja delova mozga. Oštećenje može dovesti do velikog broja različitih smetnji pa se tako javljaju poremećaji položaja i stavova tela i poremećaji pokreta ili motorne funkcije koji se ispoljavaju u obliku paralize, slabosti, nekoordinacije ili nekog drugog poremećaja motorne funkcije i zahvataju neke ekstremitete (može da bude zahvaćen samo jedan ekstermitet), drugi delovi tela ili celo telo. Moguće posledice oštećenja mozga su i niz psihičkih, čulnih i govornih smetnji, zatim, epilepsija, ortopedski problemi i poremećaji ponašanja, problemi učenja i problemi vezani za socijalno prilagođavanje. Zbog različite vrste prisutnog neuromotornog ispada i različitog stepena i obima zahvaćenosti tela postoje različite kliničke slike cerebralne paralize, a istovremeno i velike razlike u stepenu samostalnosti i okretljivosti osoba sa cerebralnom paralizom. Cerebralna paraliza nije bolest u uobičajenom smislu reči, nije zarazna i nije nasledna. Ona nije izlečiva: posledice oštećenja mogu se smanjiti, ali ne i potpuno otkloniti ili izlečiti. Stanje se ne pogoršava, iako se neke posledice mogu produbljivati tokom odrastanja.

[Sklerozica]

UZROCI

Oštećenje mozga, usled povrede ili oboljenja mozga, nastaje tokom trudnoće, tokom rođenja ili posle rođenja. Posle rođenja oštećenje može nastati do sedme godine života deteta, u periodu pre nego što je rast i razvoj mozga završen.

Prenatalni faktori, koji deljuju pre detetovog rođenja, su poremećaji krvotoka, nedostatak kiseonika, traume, malokrvnost, infekcije (posebno virusne), metabolički poremećaji i hronične bolesti majke (šećerna bolest, poremećaji funkcije štitne žlezde), primena nekih lekova, druge različite bolesti majke tokom trudnoće, trovanje mnogim hemijskim sredstvima, životno doba porodilje kao i višestruke, učestasle trudnoće. Komplikacije u trudnoći, kao krvarenja i povišen pritisak, mogu dovesti do oštećenja ploda. Takođe, blizanačke trudnoće se smatraju rizičnim. Ranije, kao faktor rizika, učestalo se pojavljivala neusaglašenost Rh faktora ili krvnih grupa majke i ploda, koja se danas uspešno kontroliše.

Perinatalni faktori, koji deluju neposredno pre rođenja, tokom porođaja ili neposredno iza rođenja, su porođajne traume, nedostatak kiseonika, žutica, moždano krvarenje i infekcije centralnog nervonog sistema. Značajni su prevremeni porođaj, nedonšenost deteta, a posebno su pod rizikom deca koja su prevremeno rođena sa težinom koja je mala za starost ploda. Nestručno izveden porođaj, kao i oštećenje zbog primene forcepsa, mogu biti povezani sa cerebralnom paralizom.

Postnatalni faktori, koji deluju posle rođenja, najčešće su infekcije mozga izazvane virusima, koje mogu dovesti do zapaljenja mozga, zatim traume glave i oštećenja moždanog krvotoka.

Međutim, uzrok cerebralne paralize ostaje, i pored detaljnog ispitivanja, nepoznat kod velikog broja dece. Verovatno da do oštećenja mozga dolazi u prenatalnom periodu, kod velikog broja dece, dok majka ne mora ni primetiti da je imala neku infekciju. Zbog toga su redovne ultrazvušne kontrole neophodne.

[Sklerozica]

TRETMAN

U terapiji je presudno rano započinjanje i uredno sprovođenje kompletnog habilitacionog, a naročito kineziterapijskog (fizikalnog) tretmana. Ovo uspostavljanje osnovnih psihomotornih i posebno lokomotornih funkcija (habilitacija), je u slučaju deteta sa cerebralnom paralizom dugotrajan proces koji se planira tako da se terapija i uspostavljanje motornih funkcija usaglasi sa emocionalnim potrebama deteta, mogućnostima psihičkog razvoja, edukacije i opšte socijalizacije. Takođe, značajno je uključivanje obrazovne institucije i širu društvenu zajednicu. U toku života potrebni su povremeni dopunski habilitaciono-rehabilitacini tretmani, primena drugih fizikalnih metoda, ortopedske intrevencije ili primena nekih lekova kako bi se očuvale sposobnosti koje omogućuju maksimum samostalnosti.

Izvor:

Kod: [Izaberi]

http://sr.wikipedia.org/sr-el/Церебрална_парализа

[sand]

www.hsucdp.hr

[sand]

SUSTAV KLASIFIKACIJE VELIKIH MOTORNIH FUNKCIJA
U DJECE S CEREBRALNOM PARALIZOM

1. Stupanj

Hoda nesputano; postoje ograničenja kod zahtjevnijih motornih vještina.

Prije navršene druge godine: dijete se kreće od/ prema mjestu sjedenja, ruku slobodnih kako bi moglo rukovati predmetima. Dijete puže na koljenima i rukama, diže se i čini korake držeći se za namještaj. U dobi od 18 mjeseci do 2 godine malo dijete može hodati bez pomagala za kretanje.

U dobi od 2. - 4. godine dijete sjedi na podu slobodnih ruku kako bi moglo rukovati predmetima. Pokreti iz sjedećeg u uspravni položaj i obrnuto vrše se bez pomoći odrasle osobe. Dijete hoda, odabirući optimalnu metodu kretanja, bez upotrebe pomagala za kretanje.

U razdoblju između 4. i 6. godine dijete sjeda i ustaje sa stolice bez pridržavanja. Dijete ustaje iz sjedećeg položaja na tlu ili na stolcu ne koristeći bilo kakav predmet kao pomoć. Dijete izlazi iz prostorije, ulazi u prostoriju i penje se uz stepenice. Javlja se sposobnost trčanja i skakanja.

U dobi od 6. do 12. godine djeca ulaze i izlaze iz prostorija te se penju stubama bez ograničenja. Djeca se koriste velikim motornim vještinama uključujući trčanje i skakanje ali uz ograničenu ravnotežu i brzinu.

2. stupanj

Dijete hoda bez pomagala; ograničenja postoje kod hodanja izvan kuće i u široj okolici.

Do 2. godine dijete uglavnom zadržava sjedeći položaj na podu, ali koristi i ruke, kako bi održalo ravnotežu. Malo dijete puže na trbuhu ili na rukama i koljenima. Ono može ustati i činiti korake držeći se za namještaj.

Od 2. do 4. godine dijete sjedi na podu, ali može imati teškoće u rukovanju predmetima kad su obje ruke slobodne. Pokrete vezane uz ustajanje i sjedanje može izvesti bez pomoći. Ustaje na stabilnoj površini. Dijete puže na rukama i koljenima na recipročan način, kreće se držeći se za namještaj i hoda koristeći pomagalo u odabiru najboljeg načina kretanja.

Od 4. do 6. godine dijete sjedi na stolici slobodnih ruku kako bi moglo rukovati predmetima. Dijete se diže s poda ili stolice iz sjedećeg u uspravni položaj, ali često mu je potrebna stabilna površina kako bi se moglo pomicati naprijed-natrag koristeći i ruke. Dijete rnoze hodati bez korištenja pomagala u kući i na kratkim relacijama na ravnim površinama izvan kuće. Ono se može popeti stubama držeći se za ogradu, ali ne može trčati i skakati.

U dobi od 6. do 12. godine dijete hoda u kući i izvan kuće, ali hodanje po neravnoj površini, nagibu, u Široj okolici ili u prostoru s preprekama predstavlja za njega ograničenje.

Dijete je na torn stupnju u najboljem slučaju sposobno činiti velike pokrete

poput trčanja i skakanja u minimalnoj mjeri.

Razlike između 1. i 2. stupnja:

U usporedbi s djecom na 1. stupnju, djeca na 2. stupnju imaju ograničenja u izvođenju promjene pokreta, hodanju izvan kuće i u široj okolici, potrebna su im pomagala za hodanje kod početnog hodanja; razlika je i u kvaliteti pokreta kao i u sposobnosti izvođenja velikih pokreta poput trčanja i skakanja.

3. stupanj

Dijete hoda koristeći pomagala; ograničenja postoje u hodanju izvan kuće i u široj okolici.

Prije druge godine dijete može sjediti na podu uz podupiranje s leđa. Dijete se kotrlja po podu i puže na trbuhu naprijed i natrag.

Od 2. do 4. godine dijete sjedi na podu u tzv. "W" položaju (sjedenje između flektiranih i prema unutra rotiranih bedara i koljena) i često u tome zahtijeva pomoć odraslih. Dijete puže na trbuhu ili na rukama i koljenima (često bez recipročnih pokreta nogu) služeći se tako primarnom metodom kretanja. Dijete može ustati na stabilnoj površini i kretati se na kratkoj relaciji. Ono može hodati na kratkoj relaciji u kući služeći se pomagalom, a odrasla osoba mu pomaže u upravljanju i okretanju.

U dobi od 4. do 6. godine dijete sjedi na običnoj stolici, ali mu je potrebno pridržavanje u

području zdjelice ili trupa kako bi se pojačala funkcija ruku. Dijete sjeda i ustaje sa stolice krećući se rukama naprijed-natrag na stabilnoj površini. Ono hoda na ravnoj površini koristeći pomagalo i penje se stubama uz pomoć odrasle osobe. Prilikom putovanja na većim udaljenostima kao i kod kretanja izvan kuće na neravnom terenu dijete treba prenositi.

Od 6. do 12. godine dijete hoda u kući i izvan kućo na ravnoj površini koristeći pomagalo. Ono se može popeti stubama držeći se za ogradu. Ako putuje na većoj udaljenosti ili ako se kreće izvan kuće, može koristiti kolica ukoliko to dozvoljava funkcija njegovih ruku, ili ga se mora prenositi.

Razlike između 2. i 3. stupnja:

Razlike se očituju u postizanju funkcionalne mobilnosti. Na 3. stupnju djeca koriste pomagalo za hodanje i ortozu, dok na 2. stupnju djeci nakon 4. godine nije potrebno pomagalo za hodanje.

4. stupanj

Samostalno kretanje uz ograničenja; dijete se mora transportirati ili može koristiti motorna kolica izvan kuće u široj okolici.

Do 2. godine dijete može kontrolirati glavu, ali mu je potrebno pridržavati tijelo dok sjedi na podu. Ono se može kotrljati iz položaja na leđima u položaj na prsima.

U dobi od 2. do 4. godine dijete može sjediti na podu ako ga se namjesti, ali ne može zadržati ravan položaj i ravnotežu ako ne koristi ruke. Cesto se koristi pomagalo za sjedenje i stajanje. Samostalno kretanje moguće je postići samo kotrljanjem, puzanjem na trbuhu, na rukama i koljenima bez recipročnog pokreta nogu.

Od 4. do 6. godine dijete sjedi na stolici, ali mu je potrebno pomagalo koje mu omogućuje kontrolu tijela, kako bi maksimalno iskoristilo funkciju ruku. Dijete sjeda i silazi sa stolice uz pomoć odrasle osobe, na ravnu površinu pomažući si pritom rukama. U najboljem slučaju ono može hodati na kratkoj udaljenosti služeći se hodalicom pod nadzorom odrasle osobe, ali se javljaju teškoće prilikom okretanja i održavanja ravnoteže. U Širu okolinu dijete se rnora prenositi. Samostalno kretanje može se postići motornim kolicima.

U dobi od 6. do 12. godine dijete zadržava stupanj funkcija postignut do 6. godine ili se još više oslanja na kretanje pomoću kolica kod kuće, u školi i široj okolici. Samostalno kretanje postiže se pomoću motornih kolica.

Razlike između 3. i 4. stupnja

Postoje razlike u sposobnosti sjedenja i kretanja, što upućuje na veće korištenje pomagala. Na 3. stupnju djeca samostalno sjede, samostalno se kreću po podu, a hodaju koristeći pomagala. Na 4. stupnju djeca sjede uz pomoć, a samostalno kretanje vrlo je ograničeno. Na ovom stupnju dijete se rnora prenositi ili se može kretati pomoću motornih kolica.

5. stupanj

Samostalno kretanje je vrlo ograničeno, čak i uz upotrebu pomagala.

Do 2. godine fizička oštećenja uvelike limitiraju kontrolu pokreta. Dijete nije u mogućnosti održati antigravitacijski položaj glave i tijela bilo u lezećem ili sjedećem položaju. Potrebna mu je pomoć odraslog kod okretanja.

Od 2. do 12. godine fizička oštećenja ograničavaju voljnu kontrolu pokreta i sposobnost antigravitacijskog položaja glave i tijela. Sva područja motornih funkcija limitirana su. Funkcionalna ograničenja u sjedenju i stajanju ne mogu u potpunosti biti zamijenjena adaptivnom opremom i pomagalima. Na ovom stupnju djeca nemaju mogućnosti za samostalno kretanje i moraju biti prenošena. Neka djeca postižu mogućnost samostalnog kretanja koristeći motorna kolica s ekstenzivnim adaptacijama.

Razlike između 4. i 5. stupnja

Na 5. stupnju djeca nisu samostalna niti u kontroli osnovnih antigravitacijskih položaja. Samostalno kretanje može se postići samo ako dijete može naučiti upravljati kolicima na električni pogon.

Razvoj i pouzdanost sustava klasifikacije motornih funkcija u djece s cerebralnom paralizom Prevedeno iz ("Development and reliability of a system to classifv motor functions in children with cerebralpalsy")

Developmental Medicine and child Neurology 1997:39:214-223

prevela: Olga Pospiš, prof.

[novembar2000]

 Hm...po ovim podelama bolujem od cerebralne paralize prvog ili drugog stepena(cini mi se vise prvog)Krenula sam u proces odredjivanja radne sposobnosti.Nadam se da cu dobiti status osobe sa invaliditetom