Kako komunicirati i odnositi se prema oboljelom od MS-aBoris Blažinić, prof.
Institut za kvalitetu i razvoj ljudskih potencijala
Institut for quality and human resource development
UVOD I PROBLEM
Komunikacija i odnos prema oboljelom su među najvećim izazovima za obitelj. Oboljenje djeluje ne samo na somatske, psihološke već i na socijalne aspekte života oboljelog. Drugim riječima bolest utječe na odnose prema članovima obitelji, prijateljima i ostalim za oboljelog važnim ljudima. Takva situacija često je podjenako stresna i za oboljelog, i za članove obitelji. U pokušaju da umanje frustraciju često pribjegavaju neadekvatnim obrambenim mehanizmima. Članovi obitelji ne rijetko ne znaju kako se ponašati prema oboljelom. Neadekvatna komunikacija dovodi do čestih nesporazuma, nesporazumi u potencijalne konflikte, a konflikti narušuju odnose. Za oboljelog koji je često hipersenzitivan takva neadekvatna komunikacija i odnosi predstavljaju izvor interpersonalnog stresa koji se manifestira kroz promjene u ponašanju, emocionalne promjene i pojačane tjelesne simptome.
Bolest je pod utjecajem mnogih faktora: individualnih, psiholoških, fizikalnih, biološih i socijalnih faktora. Dva su važna pitanja: Koji se faktori mogu kontrolirati i koji će proizvesti najveći učinak?POLAZIŠTE
Socijalna okolina je od velike važnosti za oboljelog. Čitav niz istraživanja ukazuje na izuzetan utjecaj kvalitete međuljudskih odnosa na zdravlje. Dobri odnosi su presudni za unaprjeđenje zdravlja. Pritom je važnija kvaliteta nego kvantiteta. Otvorena komunikacija s bliskim, empatijskim odnosom punim razumijevanja, iskrene brige i podrške u kraće provedeno vrijeme s oboljelim je puno učinkovitije nego puno provedenog vremena sa zatvorenom komunikacijom i površnim odnosom. Usamljenost, izolacija i loši odnosi značajno povećavaju zdrastveni rizik. Članovi obitelji i prijatelji osnažuju ili oslabljuju sliku koju oboljeli ima o sebi. Oni izgrađuju samopouzdanje ili nenamjerno osnažuju ulogu „žrtve“. Efekt socijalnih veza na zdravlje je jasno pokazao Berkman i Syme 1979. u studiji koja je trajala devet godina i ukazala da se osobe sa bliskim i podržavajućim odnosima i jakom socijalnom mrežom brže oporavljaju. Drugo istraživanje provedeno u New Mexico School of Medicine pokazuje da pojedinci koji imaju makar jednog pravog prijatelja kojem se mogu povjeriti imaju statistički značajno viši imunitet od onih koji nemaju. Stoga je evidentno da je odnos i komunikacija prema oboljelom gotovo podjednako važna kao i medikamentozna terapija.
JEDINICA PAŽNJE
Prema Ericu Berneu svaka osoba ima potrebu za kontaktom, priznanjem, dodirom,strukturom vremana i promjenom. Upravo te potrebe su kod oboljelih često nezadovoljene. Potreba za podražajima odnosi se na potrebu da se iskuse tjelesne i mentalne senzacije. Istraživanja govore da odsutnost pažnje odnosno senzualna deprivacija ima isti odnos prema preživljavanju kao i hrana. Neka istraživanja pokazuju da je mala razlika u tome je li fizička stimulacija izaziva ugodu ili neugodu u odnosu na to da je uopće nema. Budući da je pažnja elementarna poreba u nedostatku pozitivne prihvaća se i traži i negativna pažnja. Prema načinu izražavanje pažnja se dijeli na verbalnu („Kako si“?) i neverbalnu (govor tijela) i fizičke (zagrljaj, rukovanje...). Prema izvoru dijelimo ih na vanjske izvore (drugi ljudi) i unutarnje (ugodna sjećanja, samopriznanje, samopoštovanje...). Prema konotaciji dijelimo ih na pozitivnu, negativnu i filtriranu pažnju. Pozitivna („tople pahuljice“) je ugodna, i nosi poruku „Ti si OK ili ono što radiš je OK“. Negativna pažnja („hladne bodlje“) je obično neugodna i nosi poruku „Ti nisi OK ili ono što radiš nije OK“. Filtrirana pažnja je obrambeni mehanizam, nije iskrena, iskrivljena je ili sadrži nerelevantne informacije. Pažnju dijelimo i na uvjetnu i bezuvjetnu. Pozitivna bezuvjetna pažnja (npr. „Ti si topla i draga osoba“.) doživljava se intenzivno i poželjno. Negativna bezuvjetna pažnja (npr. „Ti si jadna i nesposobna osoba“.) je izuzetno nekonstruktivna, nepoželjna i obezvređuje osobu. Pozitivna uvjetna pažnja („To si odlično napravio!“) odnosi se na ponašanje koje je pozitivno, realno i istinito. Negativna uvjetovana pažnja (npr. „To si loše napravila!“) odnosi se na ponašanje koje je negativno, ali realno i istinito. Svaka osoba ima potrebu biti dodirnuta i prepoznata od ostlih ljudi pogotovo najbiližih. Glad za dodirom i pažnjom može se zadovoljiti u formi fizičkog dodira ili kroz verbalnu i neverbalnu komunikaciju koja govori primjećujem te, znam da si tu, ti si ok osoba (osmjeh, klimanjem glavom, pogled ohrabrenja...). Dobijajući i prihvaćajući pažnju, njegujući samog sebe skupljamo dobre osjećaje u našem pamćenju. To je naše unutarnje bogatvo. Kad se osoba suoči sa teškim i dramatičnim situacijama poput bolesti, ti pohranjeni dobri osjećaji osiguravaju obljelom da ostane pribran i ustraje. Osoba se kreditira unutarnjim dobrim osjećajima i ne ovisi o vanjskim stimulacijama. Učimo u djetinjstvu prema kome i prema čemu možemo pokazivati sviđanje, kad se osjećati krivim, kome i čemu vjerovati itd. Učimo kako davati i primati pažnju. Treba biti blag i razumijeti da neki ljudi jednostavno ne znaju kako se brinuti za sebe i druge, kako dati i primiti nešto lijepo. Claude Steiner je definirao 5 pravila koja učimo u djetinjstvu u vezi s davanjem, primanjem, traženjem i odbijanjem jedinica pažnje. Ako osoba usvoji neko od tih pravila uskraćena je primiti i dati bliskost i ljubav.
Pravila:
1. Nemoj ukazati pažnju, čak i kada imaš razlog (osobi je zabranjeno slobodno davanje i ispoljavanje osjećaja brige i ljubavi).
2. Ne traži pažnju i ako ti treba (jedna od najtužnijih misli data ljudim).
3. Ne prihvaćaj pažnju, čak i ako ju želiš (osoba ne zna primiti pozitivnu pažnju i kada ju želi).
4. Ne odbijaj pažnju, čak i ako ju ne želiš i ako ti se ne sviđa (osoba ne zna odbiti negativnu pažnju kad ju ne želi).
5. Ne ukaži pažnju sebi (osoba je naučena da je samopoštovanje i ljubav prema sebi sramotna, griješna, hvalisanje...) I članovi obitelji i sam oboljeli treba naučiti kako dati, primiti, tražiti i odbiti jedinice pažnje.
OTPISIVANJE ILI UMANJIVANJE VAŽNOSTI
To je mehamizam kojim osoba ignorira ili minimalizira neki aspekt sebe, drugih ili realne situacije. Kad god postoji ignoriranje ili umanjivanje jednog aspekta, pretjeruje se drugi aspekt. Npr. osoba koja umanjuje svoju sposobnost da bude sretna tražit će od drugog da je učini sretnom. Tako uvećava tuđu mogućnost da ju učini sretnom i stvara simbiotički odnos. Simbiotski odnos znači da jedna osoba ne funkcionira cjelovito i zato traži da druga osoba nadoknadi njezin otpisan, neupotrebljiv ili „nesposoban „ dio. Osoba ne mora tražiti ovakvu nadoknad direktno. Ona može otpisati neki aspekt sebe, a drugi će zbog svoje „preodgovornosti i pretjerane brige“ i vjerovanja u nesposobnost osobe pristati na simbiotski odnos. Npr. osoba koja je jako potištena i kaže da zbog toga ne može misliti umanjuje svoju sposobnost mišljenja i prenaglašava važnost emocija. Takvoj osobi često „pomažemo“, savjetujući ju i tješeći. Schiff-ovi su definirali četiri razine otpisivanja:
TIP OTPISIVANJA RAZINA / NAČIN
PODRAŽAJ PROBLEM IZBOR
POSTOJANJE Postojanje podražaja Postojanje problema Postojanje izbora
ZNAČAJ Značaj podražaja Značaj problema Značaj izbora
MOGUĆNOST PROMJENE Promjenjivost podražaja Rješivost problema Promijenjivost izbora
OSOBNE SPOSOBNOSTI Sposobnost drugačijeg reagiranja Sposobnost rješavanja problema Sposobnost slobodnog izbora
Primjer.
Otpisivanje postojanje problema (oboljelom je slabo, a članovi obitelji to ne primjećuju). To je potpuno otpisivanje, problem nije prepoznat, pa ne može biti definiran niti riješen.
Otpisivanje značajnosti problema (oboljelom je slabo, a članovi obitelji to ne smatraju važnim jer je oboljelom stalno slabo). Prepoznato je da je oboljelom slabo, ali je otpisan njegov značaj. Budući da im nije važan ne rješavaju ga.
Otpisivanje mogućnosti promjene (oboljelom je slabo, a članovi obitelji tvrde da nema rješenja). Članovi obitelji su svjesni problema, priznaju da je važan, ali vjeruju da nema rješenja. Ne traže moguće načine reagiranja i tako otpisuju oboljelog.
Otpisivanje osobnih sposobnosti (oboljelom je slabo, a članovi obitelji znaju da je to problem, da je važan, da može biti riješen, ali ne doživljavaju sebe sposobnim taj problem riješiti). Važno je da članovi obitelji zajedno s oboljelim uvide što netko od njih otpisuje i na kojoj razini.
ZAKLJUČAK
Članovi obitelji trebaju davati što više bezuvjetne pozitivne pažnje oboljelom, a da pritom budu iskreni i ne preuveličavaju (grandioznost). Pritom nije dovoljno samo reći, već i tijelom pokazati. U komunikaciji je 3% što se kaže, a čak 97% kako se nešto kaže. To je najzdravija verbalna potvrda koju možemo dati drugom ljudskom biću. Oboljelom je potrebna podrška i pažnja iskazana dodirom, kontaktom, verbalno i neverbalno. Poruka koju stalno treba slati je da je osoba OK, iako njene sposobnosti mogu biti umanjene. Oboljeli nije njegova bolest. Osoba nije njeno ponašanje. Ponašanje možda nije OK, ali osoba je uvijek OK. U komunikaciji se ne smije precijenjivati niti potcjenjivati, napadati niti se braniti. Treba nastojati prvo razumijeti, a onda tražiti biti razumljen, shvatiti da je važniji cilj nego biti u pravu. Nitko ne voli promjene, a navike je najteže promijeniti. Stoga oboljelom treba dopuštenje da je OK promijeniti svoj stil življena i da će pritom biti podržan i poštovan.
http://www.sdmsh.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=85&Itemid=41
Tema: Šta je Multipla skleroza? (Pročitano 162391 puta)