Mišićne distrofije su skupine bolesti koja pripadaju velikoj skupini neuromuskularnih bolesti. Kod mišićnih distrofija prva promjena nastupa u mišićnim vlaknima i te promjene zahvaćaju pojedine skupine mišića pa se prema kliničkom nalazu slabosti pojedinih mišićnih skupina odnosno fenotipu i mišićne distrofije dijele u više različitih oblika. Svima je zajedničko, da su to nasljedne bolesti i da prvi znak bolesti se nalazi u mišićnoj stanici.
U Sjedinjenim Američkim Državama registrirano je oko 40 000 bolesnika s različitim oblicima mišićnih distrofija. U našoj zemlji je podjednak postotak osoba koje boluju od mišićnih distrofija. Da bi pojedinac s nekom od tih bolesti lakše živio i u društvu se bolje snalazio potrebno je da znade da nije sam i da ima mnogo i drugih s istim poteškoćama pa je temeljna potreba da se svaki bolesnik kao i svaki zainteresirani upozna s ovim bolestima. To je i namjera ovog članka.
Kako se radi o nasljednim bolestima, izbjegava se o tome govoriti i nastoji se često puta ta pojava u obitelji i pritajiti, jer je to nešto čime se ne može hvaliti a redovito smo sretniji da se možemo nečim pohvaliti a ne da iznosimo nešto što predstavlja teret i patnju. Bolest se ne može prikriti i iskrenošću i točnim podacima o pojavi bolesti u obitelji samo možemo doprinijeti točnoj dijagnozi a time i olakšati patnju i trpljenje bolesnika. Posebna pažnja ovoj skupini bolesti počinje se posvećivati u Sjedinjenim Američkim Država, kada je poznati filmski komičar Jerry Lewis počeo s cjelodnevnim TV programom jednom na godinu koji je bio posvećen najprije bolesnicima s različitim mišićnim distrofijama a kasnije svim neuromiskularnim bolesnicima. Velika suma novca, koja se sakupi tijekom takvog programa koristi se u istraživanja ovih bolesti kao i uređenja i opremu ustanova, koje se bavi ovom vrstom bolesnika. U Europi je s takvim programom pod nazivom Telethon započela vrlo aktivna grupa bolesnika i dobrovoljaca okupljena u Association Francaise contre les Myopathies, koja je danas suvlasnik Instituta za miopatije u Parizu. Dolazi postupno do širenja aktivnosti Telethona pa se danas održava u Italiji i Švicarskoj. Iz toga možemo zaključiti da i mi moramo postati aktivniji i iznositi javno poteškoće s kojima se susrećemo pa i serija članaka o pojedinim oblicima neuromuskularnih bolesti treba tome doprinijeti. Danas ćemo prikazati jednu od najbolje istraženih mišićnih distrofija. Bolest je dobila naziv prema liječniku, koji je prema današnjim spoznajama prvi opisao kliničku sliku ove bolesti a to je francuski neurolog Guillaume Benjamin Amand Duchenne odnosno Duchenne de Boulogne (1806. 1875.). Bolest je opisao u svojoj knjizi «De l'electrisation localisée» 1861. Postoji mišljenje, da je i nekoliko godina prije Dechennea engleski liječnik Edward Meryon opisao ovu vrstu mišićne distrofije, ali Duchenneu je pripala čast da bolest nosi njegovo ime. Blaži oblik ove bolesti nosi ime prema Peteru Emilu Beckeru profesoru humane genetike iz Njemačke, koji je sredinom 1950. godine izdvojio oblik mišićne distrofije, koji danas nosi njegovo ime.
Mišićna stanica ima niz morfoloških i funkcionalnih sastavnih dijelova koji omogućuju njezinu funkciju odnosno funkciju mišića da svojom kontrakcijom osigurava potrebni pokret. Postojanje svakog sastavnog dijela mišićne stanice osiguravaju određeni geni, što znači da s promjenom gena doći će i do promjene u građi mišićne stanice a s time i do promjene funkcije mišićne stanice, što će osoba s takvom promjenom osjetiti kao bolest.
Genetske promjene se nasljeđuju i postoje tri osnovna načina nasljeđivanja. Kao autosomalno dominatno, kad se bolest javlja ako je majka ili otac nosilac bolesnog gena i bolest će se javiti kod svakog njihovog djeteta. Kod autosomalno recesivnog nasljeđivanja oboljet će ono dijete koje primi dio bolesnog gena od majke i od oca, što znači da obadvoje roditelja imaju promijenjen gen. Treći način nasljeđivanja je vezano uz X kromosom koji doprinosi obilježju spola jedinke pa žena ima par sastavljen od dva X kromosoma, a muškarac ima par sastavljen od X i Y kromosom. Iz toga proizlazi da u slučaju nasljeđivanja vezanog uz X kromosom, obolijevaju dječaci, jer od oca primaju Y kromoson a od majke X koji sa sobom donosi bolestan gen, dok djevojčica dobija X kromosom od majke na kojem može biti bolestan gen, ali istovremeno dobivaju i X kromosom od oca koji ima sve gene zdrave pa ona obično ne razvija kliničke znakove bolesti ali će biti nosilac bolesnog gena i ako rodi sina on može biti bolestan. Upravo ovaj način nasljeđivanja postoji kod mišićne distrofije tipa Duchenne i tipa Becker. Tu pojavu uočio je Becker i Kiener 1955. godine. U razdoblju od 1978. do 1983. radilo se na otkrivanju mjesta na X kromosomu gdje se nalazi gen odgovoran za Duchennov i Beckerov oblik mišićne distrofije i to mjesto se bilježi Xp21. Eric Hoffman je 1987. godine definirao genetski produkt gena sa smještajem Xp21 koji je nazvan distrofin i uobičajilo se da se i gen naziva distrofin gen. U usporedbi s ostalim genima distrofin gen je veliki i najčešća promjena koja se na njemu nalazi je delecija, što znači da gen može u cijelosti manjkati ili manjkaju samo pojedini dijelovi gena.
Moguće su i druge promjene na distrofin genu ali su ispitivanja pokazala da u 70% bolesnika s mišićnom distrofijom tipa Dechenne može se dokazati delecija distrofin gena i ona je potpuna, što dovodi i do potpune odsutnosti difrotina u stanicama skeletnih mišića. Kod Beckerovog oblika mišićne distrofije delecija je djelomična i dokazuje se u 80% bolesnika. Distrofin je bjelančevina koja se nalazi ispod membrane mišićnog vlakanca. Težina kliničke slike Duchenneovog i Beckerovog oblika mišićne distrofije proporcionalna je s opsegom delecije distrofin gena. Što je delecija opsežnija to je manjak distrofina veći i to je klinička slika teža pa je Duchenneov oblik mišićne distrofije teži od Beckerovog oblika.
Za dijagnozu ovih oblika mišićne distrofije koristi se kao i kod svake druge bolesti iscrpna anamneza, gdje je potrebno posebno obratiti pažnju na pojavu bolesti u obitelji kao i pojavnost bolesti kod dječaka. Također je važno znati u kojoj životnoj dobi su se prvi znakovi bolesti razvili. Kod Duchenneovog oblika prvi znakovi bolesti svakako će se javiti do treće godine života dok kod Beckerovog oblika prvi klinički znakovi bolesti se obično javljaju u odrasloj životnoj dobi, što može biti i u 70. godini života. Neophodan je detaljan neurološki nalaz u kojem će se naići na slabost mišića ramenog i zdjeličnog pojasa. Samim pregledom ne može se znati da li je gubitak mišićne mase posljedica bolesti perifernih motoričkih neurona ili primarne bolesti mišića. Zbog toga će prva pretraga biti odrediti vrijednost kreatin fosfokinaze (CK), enzima koji je od posebne važnosti kod mišićne kontrakcije. Ako se radi o primarnoj bolesti mišića vrijednost CK u serumu raste pa je to jedan od najvažnijih pokazatelja koji upućuje na bolest mišića. Druga dijagnostička obrada je elektromiografija, gdje se pomoću igla elektrode analizira voljna i spontana aktivnost mišića. Kod primarne bolesti mišića ta aktivnost se mijenja pa je takav nalaz važan doprinos postavljanju dijagnoze. Sigurna potvrda bolesti dobiva se metodom molekularne gentike, gdje se DNA analizom dokazuje promjena distrofin gena. Takva analiza se vrši iz krvi bolesnika. Ako to nije dovoljno koristi se biopsija mišića i dobiveni uzorak se može analizirati Western blot tehnikom ili imunohistokemijski. Ovakvim obradama dokazat će se potpuni manjak distrofina kod Duchenneovog oblika mišićne distrofije i djelomični manjak kod Beckerovog oblika.
Kod Duchenneovog oblika mišićne distrofije roditelji će već rano zapaziti da se njihov dječak razlikuje od ostale djece, jer će se teško uspravljati iz čučnja, kod hodanja će mu se često dogoditi da padne bez vidljivog razloga i kod toga će redovito udariti glavom, jer zbog slabosti mišića ramena ne će biti dovoljno spretan da se dočeka rukama. Bolestan dječak će kasnije prohodati od zdrave djece, obično prema kraju druge godine života. Hod ima posebno obilježje, vaganja u kukovima i uspoređuje se s «patkastim» hodom. Uz to se zapaža da je kralježnica znatno više uvučena u slabinskom dijelu nego što je to uobičajeno i istovremeno trbuh se više izbočuje. Takvo držanje se naziva lordotičnim držanjem. Ono je posljedica slabosti mišića uzduž kralježnice i mišića zdjeličnog pojasa. Mišići listova su upadljivo voluminozni, međutim njihov volumen nije na račun razvijenih mišićnih vlakana već na račun povećane količine masnog tkiva koje nadomještava bolesno i nestalo mišićno tkivo. Ova pojava se naziva pseudohipertrofija. Zbog slabosti mišića uzduž kralježnice kao i mišića zdjeličnog pojasa razvija se otežano stajanje na jednoj nozi kao i otežano spuštanje u čučanj i podizanje iz njega ili potpuna nemogućnost izvođenja takvih pokreta. Ako se bolesnik uspijeva spustiti u čučanj to obično izvodi s razmaknutim nogama, kako bi imao bolji oslonac. Podizanje iz čučnja ide postupno pa se govori da se bolesnik uspravlja penjući se uz vlastiti tijelo, jer se uspravlja hvatajući se za koljena pa natkoljenice da bi se zatim uspravio. Ovaj znak je opisao britanski liječnik William R. Gowers (1845. 1915.) pa se govori o Gowersovom znaku. Uz opisane promjene istovremeno se razvija i slabost mišića ramenog pojasa i nadlaktica, zbog čega bolesnici teško uspijevaju izvesti odručenje u ramenom zglobu ili im to uopće ne uspijeva. Zbog slabljenja mišića ramenog pojasa skeletni dio tijela dolazi sve više do izražaja i lopatice se odižu od grudnog koša pa se nazivaju «lopatice poput krila». Kako slabost mišića napreduje obično nakon desete godine dječaci započinju s korištenjem invalidskih kolica a neki i ranije. Obično u to vrijeme zbog slabosti mišića prisutna je i iskrivljenost kralježnice, što obično počinje kao skolioza a zatim prelazi u kifoskoliozu pa se razvijaju i prateći deformitet grudnog koša sa smetnjama disanja i rada srca. Između 18. do 20. godine razvija se i slabost skeletnih mišića koji su neophodni za disanje zbog čega bolesnik postaje ovisan o mehaničkoj ventilaciji.
Kod Beckerovog oblika mišićne distrofije prvi znakovi bolesti obično počinju u dobi između 30. i 40. godine života ali mogu i između 10. i 20. kao i u 70. Poznato je da je klinička slika to teža što bolest ima raniji početak. Zahvaćeni su mišići ramenog i zdjeličnog pojasa pa su upadljive «lopatice poput krila» kao i geganje u hodu uz pojačanu lordozu u slabinskom dijelu kralježnice. Moguća je i prisutnost Gowersovog znaka. Općenito deformiteti kralježnice su manje izraženi nego kod Duchenneovog oblika mišićne distrofije. Do slabosti skeletnih mišića takvog stupnja da bolesnik nije u mogućnosti disati kod ovog oblika bolesti ne dolazi. Ako se prvi znakovi bolesti javljaju u kasnijoj životnoj dobi bolesnik može ostati radno sposoban i cijeli život.