Secam se,pre 30-ak godina, decaka,vrsnjaka moga sina,sa pune tri godine nosio pelene i veoma malo pricao (mama, tata, baba,ne,daj,...),da ne duljim, uz terapije kod logopeda sve je islo svojim tokom.Svako dete je individua za sebe i razlicito napreduje tokom razvoja u odnosu na drugu decu.(Albert Einstajn je takode progovorio posle trece godine,negde sam procitala poceo pricati oko pete godine)
Moj sin je posao u obdaniste sa 4g,a do tada ga je cuvala baka.Veoma se tesko uklopio,nije bio drustven,bio je mirno dete,malo pricao i svakodnevno,gotovo godinu dana, pruzao otpor odlasku u obdaniste.Kao roditelj sam bila uporna,misleci da treba vremena za privikavanje.Jednom prilikom me pozvala njegova vaspitacica i pokazala mi crteze dece u njegovoj grupi i njegov prazan papir i rekla mi da bi bilo dobro da ga odvedem kod psihologa.Putem do kuce,pitala sam ga zasto nije nacrtao mene i tatu (to im je bio zadatak ),a on mi odgovorio"Nisam imao vasu sliku"

. Isli smo kod psihologa,koji me nakon testiranja (hronoloska dob 4,5g,mentalna dob 6,4g)umirio ,rekavsi da mu nije zanimljivo u obdanistu i ako imamo mogucnost da ga jos godinu dana cuva baka,a posle upisemo ponovo.
Upisali smo ga ponovo nakon 7mj,druga vaspitacica i sve je bilo ok.U 1.r je posao sa punih 7 g,bio odlican ucenik,zavrsio fakultet i to sve uz veoma malo rada ,sto me je uvek ljutilo.
Veoma je dobro sto ste se Vi ukljucili u radi sa njim kod kuce,a tu treba puno strpljenja ,a najbolji rezultati se postizu kroz igru.
