Riječanka pred otkrićem lijeka za smrtonosnu bolest
Riječanka Jasna Križ je sa svojim kanadskim timom u Zavodu za farmakologiju Sveučilišta McGill u Montrealu otkrila da primjena antibiotika minociklina može oboljelima od rijetke smrtonosne bolesti ALS produžiti život za barem deset godina.
Jasna Križ potječe iz liječničke obitelji i njezin otac Mladen poznati je riječki pedijatar i dječji neurolog. No kako sama govori, roditelji nikada nisu vršili pritisak da postane liječnica: “Nedavno sam razmišljala o svojoj mladosti i, iako sam potpuno slobodno mogla odlučiti što želim studirati, vjerojatno je obiteljska atmosfera ipak imala određeni utjecaj. Odrasla sam u stanu prepunom medicinske literature i s vremenom sam počela listati te knjige. Naročito me intrigirala Medicinska enciklopedija, sa svim groznim slikama koje su se tamo mogle pronaći. Jednog dana počelo me zanimati porijeklo bolesti, zašto one nastaju i što se to događa s ljudima. To je bio nekakav uvod u moju medicinsku karijeru. Unatoč svemu, kada sam ocu rekla da želim studirati medicinu bio je poprilično iznenađen”, prisjeća se Jasna Križ. Nakon što je diplomirala na Medicinskom fakultetu u Rijeci, zainteresirala se za farmakologiju i u tom području obranila magisterij. Još kao studentica prijavila se za stipendiju jedne švicarske farmakološke tvrtke i tijekom boravka u Švicarskoj izuzetno joj se svidio timski rad u kojem su sudjelovali vrhunski studenti iz raznih zemalja.
"U pravilu zahvaća osobe u dobi između 45 i 60 godina i uslijed odumiranja motornih neurona postupno dolazi do paralize, a smrt nastupa u prosjeku od 2 do 5 godina nakon dijagnoze".
ALS je bolest od koje odumiru mišići, a smrt nastupa tijekom 2 do 5 godina od gušenja jer posljednji prestaju funkcionirati mišići gutanja Prvog pacijenta oboljelog od ALS-a upoznala sam nedavno, a nakon razgovora s njim počela sam duboko disati da se ne rasplačem“Cjelokupna atmosfera me je strahovito zaintrigirala. Našla sam se među brojnim studentima iz cijelog svijeta i svi zajedno smo pokušavali izumiti nove lijekove”, opisuje Jasna Križ svoje početke u farmakologiji. Kako sama kaže, daljnji događaji predstavljali su slučajnost. Tijekom 1994. prijavila se za sudjelovanje na međunarodnom farmakološkom kongresu koji se održavao u Montrealu gdje je dobila ponudu odraditi doktorsku disertaciju u Kanadi. Prihvatila je poziv i uputila se na Zavod za farmakologiju (Department of Pharmacology & Therapeutics) Sveučilišta McGill u Montrealu. Posebno područje njezinog istraživanja predstavljaju bolesti živčanog sustava, točnije mehanizmi nastanka i pronalaženje novog terapijskog pristupa u liječenju neurodegenerativnih bolesti. Doktorska disertacija je posvećena analizi bazičnih mehanizmima nastanka funkcionalnih poremećaja u aksonima perifernih živaca u modelima dijabetičke neuropatije i amiotrofičke lateralne skleroze. Jednostavno rečeno, riječ je o disfunkciji živaca i kliničkim simptomima koji nastaju kao posljedica poremećene funkcije ionskih kanala. Nakon što je doktorirala, Jasna Križ idućih godinu i pol dana je povremeno odlazila u Kanadu. Onda je krajem 1999. iz Montreala uslijedio poziv koji joj je promijenio život. Premda je namjeravala ostati samo godinu dana, u Montrealu je upoznala svog sadašnjeg supruga, molekularnog biologa Jeana-Pierrea Juliena što je bio dodatni razlog za ostanak. Koliko god molekularna biologija i farmakologija predstavljaju područja medicine koja se najbrže razvijaju posljednjih desetljeća, do sada je pronađen relativno malen broj novih i efikasnih lijekova u terapiji neurodegenerativnih bolesti, područje kojim se bavi Jasna Križ.
“Znanost još nije u potpunosti otkrila što se stvarno događa s organizmom, odnosno koji su sve čimbenici upleteni u smrt živčane stanice, a ako nemate jasni cilj, ” therapeutic target”, teško da ćete otkriti formulu izlječenja. Kako stanovništvo u razvijenim zemljama stari, tako je i sve veći broj osoba koje pate od neurodegenerativnih bolesti. Upravo je ALS tipičan primjer ovakve bolesti. U pravilu zahvaća osobe u dobi između 45 i 60 godina i uslijed odumiranja motornih neurona postupno dolazi do paralize, a smrt nastupa u prosjeku od 2 do 5 godina nakon dijagnoze. Statistike bilježe godišnje 5600 novih slučajeva, a kuriozitet je da je ALS natprosječno prisutan među talijanskim nogometašima, kojih je nekoliko umrlo u posljednjem desetljeću. Iznadprosječno obolijevaju i veterani Zaljevskog rata 1991., kao i stanovnici pacifičkog otoka Guam. Međutim, znanstvenici nisu uspjeli otkriti zbog kojih razloga. Budući da u ovom trenutku ne postoji učinkovita terapiju protiv ALS-a, cilj našeg istraživanja je otkriti što uzrokuje poremećaje funkcije motornih neurona, te koji patofiziološki mehanizmi sudjeluju ili pridonose smrti tih stanica. Klinički simptomi koji se javljaju kao posljedica su mišićna slabost koja postupno prelazi u potpunu paralizu”, pojašnjava Jasna Križ. U Montrealu je, zajedno sa svojim suradnicima, organizirala i izvela serije strogo kontroliranih pokusa na genetski modificiranim (transgeničnim) miševima, za koje se nada da bi u budućnosti mogli promijeniti terapijski pristup ALS-i, a možda i drugim neurodegenerativnim bolestima. Značajno je napomenuti da ti miševi nose humani mutirani gen koji i kod ljudi izaziva ALS i da razvijaju bolest vrlo sličnu ljudskoj varijanti.
Nakon što bi pokusne životinje počele pokazivati prve znakove mišićne slabosti, davane su im različite terapije s ciljem produženja njihovih života i usporavanja nastanka potpune paralize mišića. “Jedan od prvih ciljeva naše eksperimentalne terapije bio je ispitati koliko je za tijek bolesti i nastanak paralize važna kronična upalna reakcija živčanog tkiva u dijelu leđne moždine, gdje se nalaze bolesni motorni neuroni, a koja se javlja tijekom bolesti i kod miševa i kod ljudi?, kaže Jasna Križ. “Naš prvi lijek kandidat bio je minociklin. Minociklin je antibiotik širokog spektra koji se inače najčešće upotrebljava u liječenju akni, međutim najnoviji rezultati istraživanja pokazali su da taj antibiotik ima izrazito protuupalno i protektivno djelovanje u živčanom tkivu. To nas je navelo da taj lijek upotrijebimo i u našim pokusima, a studija je pokazala da terapija minociklinom značajno produžava život u bolesnih miševa. Nakon izrazito ohrabrujućih rezultata, naš sljedeći cilj bio je poboljšati osnovnu terapiju i dizajnirati farmakološki koktel, koji bi uz osnovno djelovanje minociklina imao još dodatno neuroprotektivno djelovanje. Rezultati su bili iznad očekivanja. “Three-drug cocktail” je imao dvostruko bolji terapijski učinak od samog minociklina. Radilo se o višetjednom (u prosjeku 6 tjedana) produženju života, što je kod ovih transgeničnih miševa izuzetno teško postići. Ako se slični rezultati ostvare kod oboljelih od ALS-a, njihov bi život mogao biti produžen čak za cijelo jedno desetljeće. Želim napomenuti da miševi nisu ljudi i da svaku novu terapiju treba u kontroliranim kliničkim pokusima ispitati kod ljudi.
Radeći u laboratorijskim uvjetima, Jasna Križ se nije susretala s pacijentima za koje je pokušala pronaći lijek. Sve se promijenilo prije nekoliko mjeseci kada joj je na simpoziju na kojem je držala predavanje o ALS-u prišao nepoznati bolesnik i kratko rekao: “Hvala vam jer nam pružate nadu.” “Uspjela sam se suzdržati i popričati s njim, a kada smo se rastali, izišla sam izvan zgrade i počela duboko disati da se ne rasplačem”, prisjeća se riječka znanstvenica. Iako tijekom istraživanja ne razmišlja o tome da životi tisuća oboljelih možda leže u njezinim rukama, kaže da je susret s pacijentima ipak bitno utjecao na njezin život. Zahvaljujući rezultatima istraživanja Jasne Križ i djelomično ostalih timova, minociklin je u Americi ušao u kliničku fazu ispitivanja na pacijentima. Iako još nije dobio službeno dopuštenje Federalne uprave za lijekove, u nekim ga slučajevima liječnici već propisuju oboljelima od ALS-a. Cilj je terapije zaustavljanje odumiranja motornih neurona, a prvi rezultati na ljudima vidjet će se kroz nekoliko godina. Jednostavno govoreći, kako pacijenti žive prosječno pet godina od dijagnoze, tek nakon tog perioda će se znati je li im život produžen na temelju terapije Jasne Križ i suradnika. Uspori li se kod pacijenata razvoj paralize, znanstvenici drže kako su napravili veliki napredak. Što se tiče liječenja tzv. koktel terapijom, budući da je rad publiciran tek nedavno, postoje preliminarni dogovori o mogućoj kontroliranoj terapijskoj primjeni.
Veliku ulogu u njezinom stručnom usavršavanju imao je kanadski zdravstveni sustav, jedan od bogatijih na svijetu, i to što je prilikom znanstvenog istraživanja ušla u jedan od najbolje financiranih kanadskih timova. “Ovakva istraživanja su izuzetno skupa i samo “hladni pogon” za održavanje laboratorija što uključuje tehničare, proizvodnju i genotipizaciju transgeničnih miševe te održavanje posebnih genetskih linija godišnje košta približno 100.000 dolara. Hrvatski istraživački laboratoriji ni približno nisu u stanju odvajati tolika sredstva samo za najosnovnije potrebe i u takvim okolnostima odlasci ambicioznih znanstvenika su neminovni”, pojašnjava Jasna Križ. No čak i kanadski sustav nije sasvim savršen. “Kanada je država koja znanstvenicima garantira veliku razinu sigurnosti, ali samo dok imate rezultate. Sustav je izuzetno kompetitivan. Konkretno govoreći, da biste mogli računati na potporu države ili tamošnjih sveučilišta, svake godine morate imati nekoliko znanstvenih radova i to ne u bilo kakvim časopisima. Oni koji nisu u stanju usavršavati se i pratiti takav tempo, jednostavno biraju druge poslove”, govori Jasna Križ. Međutim, ni bogate zemlje se ne razbacuju novcem za istraživanja novih terapija, posebno kada se radi o rijetkim oboljenjima poput ALS-a. Zato je od velike važnosti postići određeni uspjeh u istraživanjima, makar i uz pomoć sreće.
Ova hrvatska znanstvenica također je prilično skeptična kada je riječ o brojnim i navodnim senzacionalnim otkrićima lijekova za različite bolesti. “To što ste postigli određeni rezultat djelujući na izoliranu stanicu u in vitro laboratorijskim uvjetima, ne znači odmah i uspješnu primjenu kod pacijenata. S druge strane, ponekad istraživači u potrazi za lijekom protiv određene bolesti sasvim slučajno nađu lijek za nešto drugo. Ponekad možete imati odgovore na devet od deset zadanih parametara, no ako ne nađete i taj posljednji, ništa niste riješili”, tvrdi Jasna Križ. Krajem ljeta ona i suprug Jean-Pierre Julien preselili su iz Montreala u Quebec. I dalje rade zajedno na otkrivanju terapija neurodegenerativnih bolesti, a ona njihovu suradnju ocjenjuje odličnom: “Upoznali smo se slučajno, onda je uslijedilo vjenčanje i sada i dalje skupa radimo. Mislim da se u poslu dosta dobro nadopunjavamo, Jean-Pierre je molekularni biolog i u našoj podjeli rada on stvara osnovne genetske modele, a zatim ja kao farmakologinja smišljam kako popraviti situaciju i pronaći lijek.”
Kako kaže, Kanada je izuzetno ugodna zemlja za život. Ipak, čak i tako uređena društva suočavaju se s problemima, tako da u određenim situacijama liječnica iz Rijeke ima dojam da je hrvatski zdravstveni sustav efikasniji od kanadskog. “Kanada je socijalna država u kojoj svi imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, ali takav sustav zna biti izuzetno trom i kontraproduktivan. Nedavno, tijekom jednog pokusa, ugrizao me miš i iz službe za zaštitu na radu su me poslali na cijepljenje protiv tetanusa na hitni trakt u bolnici. Za to cijepljenje, koje je trajalo 30-tak sekundi, čekala sam od otprilike 17 sati pa do iza pola noći. Najgore od svega je to što su, uz mene, u čekaonici sve vrijeme bili ljudi sa slomljenim nogama i drugim teškim ozljedama. I što me je užasno začudilo, tamo ljudi za najmanju sitnicu odu na hitnu službu u bolnicu, umjesto da se obrate liječniku opće prakse, tako da su liječnici na hitnom traktu konstantno zatrpani svakojakim pacijentima Znači da ni uređena društva s visokom razinom socijalne sigurnosti nisu uvijek potpuno organizirana”. Unatoč takvim problemima, tvrdi kako puno radije živi u Kanadi nego susjednom SAD-u: “U Americi mladi, prodorni ljudi mogu zaraditi veći novac i plaćaju manje poreze, ali zato žive u kudikamo nesigurnijim okolnostima nego Kanađani. Kada govori o kanadskom načinu života, Jasna Križ odaje zadovoljstvo:
“Volim živjeti u zemlji u kojoj postoji izuzetan stupanj tolerancije prema drugim ljudima, gdje mogu sigurna noću šetati gradom i gdje nema ‘američki’ opasnih kvartova, a istovremeno postoji zdravstveni i socijalni sustav koji brine o svim ljudima. Osim toga, Kanada, a pogotovo sada Quebec, pruža brojne mogućnosti bavljenja sportom, skijanjem, planinarenje, vožnjom bicikla na što suprug i ja trošimo dosta slobodnog vremena.”
Poznate osobe koje su bolovale od ALS-a:
Lou Gehrig i Jim Hunter (vrhunski igrači baseballa), Ezzard Charges (boksački prvak), William Keough (bivši američki veleposlanik pri UN-u), Hennry Wallace (potpredsjednik SAD u Rooseveltovoj administraciji), Dimitrij Šostaković (kompozitor), David Niven (glumac), Sir Ian Trethowan (generalni direktor BBC-ja). Zbog sumnje da od 24.000 igrača, koliko je od njenog osnutka nastupalo u talijanskoj nogometnoj ligi, njih čak 70-tak boluje ili su umrli od ALS-a, prošlog svibnja u Torinu je tužiteljstvo pokrenulo službenu istragu. Posljednji umrli bio je nekadašnji nogometaš Rome Gianluca Signorini (42). Od poznatijih igrača umrli su Giorgio Rognoni iz Milana, Guido Vincenzi (Sampdoria), Unaldo Nanni (Pisa) te Adriano Lombardi.
Sve dok najveći živući poznavatelj svemira Stephen Hawking nije obolio, amitrofična lateralna skleroza bila je skoro nepoznata bolest. Ali, upravo Hawkingov slučaj ? vrhunskog znanstvenika koji je još od vremena studija na Oxfordu potpuno nepokretan, a sporazumijeva se uz pomoć specijalnih uređaja ? je zainteresirao javnost o jednoj od najtežih neurodegenerativnih bolesti. ALS u pravilu zahvaća osobe starije od 40 godina koji tijekom sljedećih 2 do5 godina umiru na najstrašniji način: najprije im odumiru mišići ruku i nogu, potom sva ostala muskulatura, a smrt nastupa nakon višetjednog gušenja jer posljednji prestaju funkcionirati mišići gutanja. Sve donedavno nije bilo nikakvog lijeka i oboljeli su znali da će umrijeti relativno brzo. No zahvaljujući nedavnom otkriću Jasne Križ, riječke znanstvenice koja živi u Kanadi, moglo bi se dogoditi da osobe koje boluju od ALS-a žive puno duže i kvalitetnije nego do sada. Kao i mnogi hrvatski znanstvenici i ona je, da bi uspjela, morala otići iz zemlje.
Izvor: Robert Bajruši - Nacional ( Neovisni News Magazin )
Tema: Istraživanja (Pročitano 9779 puta)