Autor Tema: Pogled unazad - naše priče  (Pročitano 258052 puta)

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Pogled unazad - naše priče
« poslato: Februar 20, 2007, 11:42:33 posle podne »
Ovaj tekst sam napisao na forumu doktor.co.yu pre nego što sam sve Vas upoznao pa ga prenosim i ovde. Ovo je moj početak "novog" života.


Pol - muški
Godina dešavanja - 2000
Starost subjekta na taj datum - 31 godina

Dakle sve je počelo sa nekim trnjenjem u šakama oko kog se nisam baš previše uzbuđivao, međutim prođe skoro nedelju dana a trnjenje se raširi skoro do lakata a posle još nekoliko dana je utrnuo i deo grudi i stomaka.Generalno nisam se loše osećao ali me je to strašno nerviralo, a pošto lekare izbegavam maksimalno, dao sam sebi dijagnozu "stres".Bombardovanje se skoro završilo a ja demobilisan pa sam tu našao pokriće. E onda na scenu stupa jedan neurolog kod koga sam došao na insistiranje jednog mog drugara. Urade mi silne testove (ne mogu sada da kopam po papirima ali ako nekom bude trebalo ..) i još fali MR. E filmova nemaa, pare imam a nemam kome da da dam. Dobijem ja neke lekiće onako na "neviđeno" i priča se završi odnosno epizoda 1. Ma znao je doca odma šta je u pitanju al nije hteo da me "udari" bez nalaza MR.

Epizoda 2
Godina - 2001
Starost subjekta - 32 godine

Umor, veliki umor me danima muči a posla preko glave i onda šake opet trnu. Šta je ovo pitam se? Setim se da je doca rekao da ako se to ponovo desi, da idem pravo kod njega bez zakazivanja. Tek sada mi se bistri slika da tu ima nečeg goreg od onog što je on napisao u dijagnozi. Opet par dana razmišljanja, leva noga poče nešto da zanosi i panika. Trk kod doce, opet traži MR i sada uspem da ga odradim i odnesem njemu.Buuuum, ode život ko kula od karata u deliću sekunde. Dijagnoza "Multiple skleroza" Završavam u dnevnoj bolnici, gledam flašicu i crevo do moje vene, gledam druge ljude oko sebe i svi sa flašicama a neki su i nepokretni. Ležim i gledam one kapi, pa gledam ove oko mene i po neka invalidska kolica pored kreveta i pitam se "zašto JA". Tada mi se sve srušilo. Oko 10 dana sam bio na kortiko steroidima i posle nekim tabletama na istoj bazi koje sam smanjivao vremenom. Dok sam bio na početku terapije stanje mi se pogoršalo, levu ruku nisam baš mogao da kontolišem kako treba i jedan očni kapak (ne sećam se koji) Nisam radio 3 meseca a kada sam počeo video sam da više nisam kao pre. Prve ozbiljnije posledice.

Epizoda 3
Godina - 2002
Starost subjekta - 33 godine

Početak decembra, opet trnjenje, leva noga ne sluša, leva ruka ne sluša, zvuke oko sebe ne mogu da podnesem koliko su jaki, kao da mi se čulo sluha pojačalo nekoliko puta, šapat deluje kao urlik. Opet bolnica. Opet iste sumorne scene ali tu su dve sestre koje vade stvar. Stalno se nešto zezamo pa mi tako lakše dođe kada idem na "dozu" Nova godina dolazi a mene to ne dotiče, srećom stanje se popravlja. Terapija prelazi na tablete i već ono čuveno "ako nešto bude..... dođi"

31 Decembar - Buuum, zar OPET posle samo nedelju dana? Isti simptomi samo još više izraženi simtomi plus OČI, slabo vidim. Ne OČI, već sam se pomirio da verovatno ne mogu izbeći kolica ali i bez očiju......Nema mog doce, primaju me na hitnu i potom šalju na Neurološku, čujem spominje se neka punkcija. Šta je to? Bolje da nisam bio radoznao. Skidaju me i stavljaju na neki krevet sa točkićima i vožnja kreće. Tresem se od hladnoće i znam šta me čeka al prođe i to. Otvaram bolnički karton 1.1.2003, pacijent broj 1 SREĆNA NOVA GODINA ! Nova terapija,stvari lagano kreću na boljeSestre i dalje zezaju pa mi popravljaju raspoloženje.
Opet prestanak terapije, idemo na tabletice i kontrola za 6 meseci.

Kraj Januara, BUM,BUM,BUUUM.
Treći udar za dva meseca, stanje katastrofa, napadnuto skoro sve što imam, bar mi se tako činilo.Noga i ruka ponovo ko da nisu moje, uši su sada ok ali mirisi, kao i sa sluhom sada mi je čulo mirisa postalo jače, ako neko puši u mojoj blizini, ne mogu da izdržim a ja pušač. Oči se ukrstile, vidim sve duplo. A da, više ne mogu da hodam bez pomoći moje žene, između ostalog napadnut mi je i centar za ravnotežu.Ne mogu da hodam, slabo vidim, levu ruku više ne koristim izgubio sam 15 kila, ličim na smrt. Kada izlazimo iz kuće, sramota me, hoću da nestanem, hoću da umrem, predajem se. Terapija ne daje rezultate. Doca dolazi i počinje priču da više ne sme da me kljuka sa ovim kortiko steroidima i da razmišlja da uvede neki drugi jači lek (sećam se da je bila plava tečnost u pitanju). Moje stanje je iz sata u sat sve gore i gore, u glavi konfuzija, na momente se javi borac ali ubrzo biva potučen. Jedne noći ustajem da odem u kupatilo, pridržavam se za nameštaj i zidove, neću da budim ovu moju mučenicu, njen pakao je ravan mojem ako ne i gori. U kupatilu padam, počinjem da plačem i verovatno prvi put u životu iskreno molim Boga da mi pomogne.

Jutro, budim se, ležim i počinjem neke samo meni znane pokrete za ispitivanje moje funkcionalnosti. Ponavljam te pokrete opet i opet, stanje je definitivno bolje. Prisećam se sinoćnog katastrofalnog stanja i događaja iz kupatila, borac je opet tu i sada drži položaj sa komandom da povlačenja nema. Dva dana kasnije doca odustaje od novog leka i ja završavam terapiju na klasičan način sa tableticama. Stanje se popravlja iz dana u dan mada se desi i neko pogoršanje, obično ako se iznerviram. Imao sam još jednu nezgodu prilikom kupanja, pošto sam jako slabo osećao toplo-hladno okupao sam se vrelom vodom i ošurio se, što meni nije smetalo Na posao sam se javio početkom Aprila

Od tada sam imao još dva "podsećanja" da je gospoja MS tu, ali se nisam javljao doci nego sam isterao onako na nogama. Ishranu sam promenio, izbegavao sam svako meso sem belog pilećeg ali sam na kraju odustao od toga jer sam primetio da meni to više smeta nego što donosi koristi. Ovako laički bih svoju potrebu za hranom odnosno energijom ocenio ovako: Sada mi je potrebno mnogo više energije za neku radnju nego ranije pa stoga se trudim da jedem sve ali ipak izbegavam maksimalno svinjsko meso i bilo šta što je bazirano na svinjskoj masti. Redovno pijem vitamine i uveče pola tabletice diazepana zbog problema sa kočenjem ramenog i vratnog dela. Čulo mirisa je na kraju ostalo slabije, desna ruka reaguje slabije na toplo-hladno, oči su ok.
Ono što mi smeta izbegavam koliko mogu, a to su stresne i konfliktne situacije, duži period bez obroka kao i duži period bez odmora, čim osetim da sam se preforsirao idem da prilegnem a sada razmišljam o promeni posla a sve u cilju opstanka

Eto prijatelji moji po MS-u i ostali, ovo je bilo ukratko ali stvarno ukratko. Ako ima pitanja, tu sam.

Hendi-društvo

Pogled unazad - naše priče
« poslato: Februar 20, 2007, 11:42:33 posle podne »

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #1 poslato: Februar 21, 2007, 11:44:33 posle podne »
Citat: Zana
Slicno je i kod mene pocelo: umor, trnjenje, slabost leve noge...
ali u manjem intezitetu. Pocetna dijagnoza je bila: paraparesa spastica, inekcije vitamina B12 su poboljsale stanje, ali vec sledece pogorsanje je uslovilo da primam kortizone i dijagnoza MS.

danas kada o tome razmisljam mislim da je uzrok produzeni stres, bez odmora i organizam je morao tako da reaguje.
Nikada se nisam pitala: zasto ja? Mislim da sam bila pravi kandidat za ovu bolest, ali ne kazem, ipak treba biti rodjen za ovakvo nesto, ne moze bas svako da se razboli od MS.  :D )))))

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #2 poslato: Februar 20, 2007, 11:52:33 posle podne »
Hahaha, sada si me podsetila na jedan događaj. Kada mi je data konačna dijagnoza, dolazim ja kući i kažem mojoj mladi sve po redu i na kraju završavam priču sa rečenicom "jesam ti rekao da ovakvih kao ja ima vrlo malo"  :D  :D  :D    To je bio komentar da od MS oboli jedan na 300 000 ljudi  :D

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #3 poslato: Februar 20, 2007, 11:53:33 posle podne »
Setio sam se još jednog događaja koji je prethodio prvom pravom simptomu, možda i cele 4 godine. Naime imao sam problema sa okom t.j. nisam mogao da svesno zatvorim kapak. Dobio sam tad neke lekiće i terapiju kod fizijatra koji me terao da se kezim ispred ogledala. Zanimljivo je šta mi je tada rekla medicinska sestra koja je tu radila. "Ovo ti je opomena i moraš podhitno nešto da menjaš u životu"
Kakva baba Vanga  :D 
Ja sam to pripisao problemu koji sam imao na korenu zuba ali je moj doca nekoliko godina kasnije rekao da je to bio prvi "udar".

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #4 poslato: Februar 20, 2007, 11:54:33 posle podne »
Sklerozica napisao:

Citat
Ja sam to pripisao problemu koji sam imao na korenu zuba ali je moj doca nekoliko godina kasnije rekao da je to bio prvi "udar".


Citat: ljudskobice
I ja sam tog leta pre jeseni kad su poceli bolovi u kicmenoj mozdini
imao, uporno zapaljenje korena zuba.

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #5 poslato: Februar 20, 2007, 11:55:33 posle podne »
Ma kod mene nije bilo uporno. Kada je došlo hladno vreme, osećao sam neku nelagodu ispod oka, pošto je u pitanju bio zub u gornjoj vilici. Posle toga mi se desi ono sa kapkom i ja odem da snimim vilicu jer je čika zuba posumnjao na koren. Na kraju izvadim zub i nikad više ni nelagode ni kočenja kapka. Bez obzira, neurolog je rekao da je to bio "prvi put"

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #6 poslato: Februar 20, 2007, 11:57:33 posle podne »
Poslato: 2006 8:22 pm, Čet Avg 24    Naslov poruke:    

Citat: Peca_Le
Posto sam vec postavio dva posta, red je i da se predstavim  . Zovem se Predrag, i ovo je my story .
Sve je pocelo kada su me pozvali na ratiste (na Kosovu i Metohiji). Verovatno je okidac bio stres, jer sam par meseci unazad ziveo stvarno losim zivotom (a ko nije ).
Dakle, poziv sam dobio preko noci, u noci prvog bombardovanja, dok sam sa kolegom dezurao u preduzecu. Pozivari (ljudi koji urucuju pozive) ponovo su istraumirali kevu. (Kazem ponovo jer je jadna dozivljavala traume devedesetih kada su me zvali u rat u Hrvatsku, a ja uredno bio u Beogradu na studijama.)Moji su me pozvali telefonom i rekli mi da umesto kuci, odem na zborno mesto moje jedinice . Sta sam mogao, dogovorio sam se s caletom i, sa prvim petlovima, zuta zastava me je dovezla do kasarne. Zaduzio sam opremu (i oruzje) kada su avioni poceli da nadlecu. Nesto je puklo i mi smo se razbezali. Osetio sam veliku malaksalost u desnoj nozi. Jedva sam se doteturao do automobila i rekao caletu da vozi kuci. Sledeceg dana otisao sam u Vojni odsek da se prijavim (tada su oni bez veze zavrsavali u zatvoru, nisam smeo da eksperimentisem )... i kroz dva dana eto mene u tamicu, sa jos 7 - 8 drugova na putu u nepoznato. Krajnja destinacija - selo Donja Brnjica kod Pristine. Predhodno sam sa posla uzeo potvrdu "da sam neophodan na poslu".
U jedinici sam zaduzio jos opreme i prilikom nosenja iste, zateturao sam se i pao. Nisam se mnogo povredio, ali sam osetio vrtoglavicu i mucenje vida. Odmah sam se prijavio za lekarski pregled u VMC Pristina.
Sutradan se nije islo na pregled, vec kroz dva dana. Nekako tada pocela je i gornja vilica da mi otice (zub me pomalo boleo), a ja sam mislio da je to od pada.
Svoje nevolje sam opisao lekaru u Bolnici u Pristini. On je pre svega bio okupiran ranjenicima, koji su pristizali, pa nije imao dovoljno vremena za mene. Vratio me je u jedinicu sa savetima da na malaksalu nogu stavljam tople obloge (sto sam u rovovima i radio ) i da pijem neki antibiotik. Ah da, dao mi je i postedu 2 dana.
Sta cu, vratio sam se u jedinicu, gde sam docekan kao najveci folirant. Tek, kada sam pao jos dva - tri puta i kad su uvideli da stvarno ne mogu, nisu me dirali. Medjutim, i dalje sam isao na strazu, nocu. da ne govorim o stalnom strahu ...Na moju srecu, moja jedinica nije ucestvovala u "akcijama", pa sam bio postedjen i toga...ma sta to bilo.
Mir smo docekali ovacijama, a ja sam se prvim kamionom povukao kuci. Hvala mom kapetanu na toj usluzi.
Kuci sam odmah otisao kod lekara, koji mi je uradio neuroloske preglede (EEG, EMG,...) i uputio za Nis. Iz Nisa su me poslali za Beograd da uradim NMR, a u medjuvremenu dali kortikosteroide (od kojih mi je bilo bolje). NMR je pokazivao "diseminovani proces" i prijatelj lekar mi je "procitao" dijagnozu : MS. Nisam verovao. Nisam imao neke posebne napade (kao na ratistu), ali sam sve slabije hodao. Jos par puta sam primio kortikosteroide. Odlucio sam se da odem za Beograd. Tamo su mi na Neuroloskoj klinici uradili punkciju kicmene mozdine i - potvrdili dijagnozu. Posle 2 - 3 godine sestomesecnih kontrola doktor Nesa Stoisavljevic (o kome imam samo reci hvale) vratio me je u Nis zbog terapije interferonom.
Interferon beta primam skoro godinu dana i mogu reci da nemam ponovnih napada, ali i da mi se stanje nije popravilo - i dalje ne mogu da hodam duze od 700 - 800 metra (zamorim se, malaksem).
Izvinjavam se na duzini pisanja :D 

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #7 poslato: Februar 21, 2007, 12:00:33 pre podne »
Citat: Peca_Le
Verovatno je okidac bio stres, jer sam par meseci unazad ziveo stvarno losim zivotom (a ko nije :D  ).


Verovatno i duže ali je tih par meseci bilo ono krajnje natezanje.


Citat: Peca_Le
Posle 2 - 3 godine sestomesecnih kontrola doktor Nesa Stoisavljevic (o kome imam samo reci hvale) vratio me je u Nis zbog terapije interferonom.



Ja na te kontrole nisam išao a inače imamo istog docu. U potpunosti delim tvoje mišljenje o njemu.  :D  :D  :D

Van mreže amia

  • Član
  • **
  • Poruke: 4855
  • Noli turbare circuloc meos
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #8 poslato: Avgust 07, 2007, 08:56:12 posle podne »
tesko mi je da pisem o sebi a pogotovo o ovom novom stanju u kome sam od uskrsa ove godine.citam vase price i prepoznajem svoju.Batrgam se izmnedju napada placa i besa.Upoznajem se sa alienom u mom telu koji mi je cini mi se promenio celu koncepciju.Ne mirim se da je od osobe koja je jurcala 200/h sada osoba koja mora da zavisi od tudje dobre volje.da se razumemo ,zasad se vladam ko sklerozica,pokretna sam,desna strana mi je pogodjena.zavisno od situacije,trni mi lice ,boli desna strana glave,oko,vrtoglavica,noga i ruka trnu nekad jace,a nekad snosljivo.ne usudjujem se da vozim,a moj posao je vezan ,za ljude,naime imam prehrambenu prodavnicu koja zahteva 1.5 coveka a ne 0.5 sto sam sada.brzo se zaduvam i zamorim,mentalno i fizicki.a imam "ludu srecu"sto imam neeeke godine {47)?tako bar doktori kazu.Ocekivala sam cudo od prof.Levica ali cvrc nista.Treba da sam srecna ,kazu ima i gore.Bas su me utesili.Odma mi bi lakse.

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #9 poslato: Avgust 07, 2007, 09:51:12 posle podne »
Ovo si lepo rekla, osoba 200 na sat. Baš tako je i bilo. :( no sad, šta je tu je. Bolje i 50 na sat nego stati. ;)

Van mreže amia

  • Član
  • **
  • Poruke: 4855
  • Noli turbare circuloc meos
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #10 poslato: Avgust 09, 2007, 09:53:24 posle podne »
ja imam jos i problem sa ukucanima.kad je bilo tvrdo dok sam primala kortikosteroide,malo su se i zabrinuli.pogotovo sto mi je danima posle njih bilo lose.osecala sam se ko krpa.Kad sam ostavila staku i pocela da idem bez drzanja za zid ,shvatili su to kao znak da sam ozdravila.I sve po starom ,ajde ovo, sto nisi ono,kako ne mozes...i sl. To me ubija.a da me drnaju to uspesno rade.tako ja malo ,malo pa mi bude losije,pa zaglavim na infuziji 5 dana da me kovrnu malo sa vitaminima.Pa ja dooobra par dana do sledeceg drndanja,bilo da je posao ili porodica.Psihijatar kaze da sam depresivna pa mi dao smejuljke.... ludilo.

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #11 poslato: Avgust 09, 2007, 10:43:24 posle podne »
Daj im da malo čitaju ove stranice. ;)

Van mreže Maka

  • Član
  • **
  • Poruke: 3407
  • Pol: Žena
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #12 poslato: Avgust 10, 2007, 07:32:00 pre podne »
Ja imam podrsku u kuci, ali su preterali.
U principu se cuvam, ne umaram se. Radim koliko osetim da mogu.
Bas se stedim. Retko mi se desi, kad me ponese da radim preko mogucnosti.
Zato imam familiju koja preteruje.
Osecam se kao dete.
Ostavi to, sta si uzela, pusti to sada, zar moras, skloni se, idi sedi...
I to zamara. Sta god krenes ide neko iza i kao detetu ti odredjuje kud ces i sta ces.
Hvala im, ali preterase. Onda se pak osetis da si stvarno od neceg ozbiljnog bolestan. A ja se trudim da na ovo cudo ne mislim. Prosto sam promenila razne navike, i to tako smatram normalnim.
Mislim da je cela stvar u glavi, ali za to treba malo vremena i srece.
Meni je sigurno trebalo par meseci da shvatim sta me je snaslo, a onda boga mi jedna do dve godine da uspem da zivim i da ne mislim na bolest. Znam sta treba i sta ne treba, a ako se nesto desi, prosto reagujem na to kao na upalu grla. Idi kod lekara po lek. I pozitivno razmisljanje, na kilograme.

Van mreže Moviefreak

  • Član
  • **
  • Poruke: 96
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #13 poslato: Mart 23, 2008, 12:44:35 posle podne »
Pozdrav svima i javljam se iz Zagreba. Mislim da je ovo razradjeniji forum od forum.hr jer nema podtema i tako odlucila sam da se ovjde javim sa svojom pricom.
Radnja 2007, decembar....posao hektican kao i uvijek. Jedano jutro se budim i slab vid na desno oko. Trljam i trljam i cini se kao da nisam dobro skinula mlijeko za skidanje sminke s trepavica. Senzacija se nastavlja danima. Vrti mi se i gubim tlo pod nogama. Umorna kao i uvijek ( o tome kasnije). Nastavljam s obvezama i s poslom do 15.2.2008. Taj dan mi je jako lose, ne vidim dobro, hodnik u firmi dug kao vjecnost i jako mi se vrti u glavi. Kolega iz frime vodi me na hitnu i mladi stazista salje me okulisti i daje injekciju za smirenje. Odrzavam mu lekciju ( ne mogu prestati sefovati) i kazem mu da bi i on bio histerican da ne vidi na jedno oko. Kaze da za CT se ceka oko 4 mjeseca pa da se narucim ali da nisam za neurolosku obradu.
Dan poslije je subota i odlazim u privatnu kliniku na CT. Rezultat, loop karoitde i hitna MR buduci da sumnjaju na anerurizmu. MR i angiografija s kontrastom pokazuje da imam kinking karotide (sva je ispetljana) i jedan tjedan se samo s tim zamaram dok se konacno nisam odlucila dici nalaze. Povece lezije subkoritkalne i .....
Preko veza i vezica zaprimljena u bolnicu. Anemnezu mi opet uzima drugi stazista i pocinju pretrage. Lumbalna je bila traumaticna jer nije prvi put uspjela ( 5 uboda i nista), drugi dan nova koja je bila bezbolna. Nalaz LP je uredan i salju me na zaraznu klinku. U zaraznoj klinici zgrozeni tretmanom na neurologiji jer su lezije velike, i pitaju koja korist testiranje na viruse kad je ocito da mi hitno treba tretman. Iduci utorak idem opet preko veze po terapiju. Dijagnoza je demyialinizatio cerebri (CIS? MS? ADEM?) U svakom slucaju lijecnik kucni prijatelj smatra da trebam hitno na interferone ako je ADEM ili CIS da se zaustavi potencijalno napredovanje....americka verzija....

A sad natrag.....
od kad osjecam simptome....prije vizualnih ove ostale preko 18 godina. Danas mi je 38 a prvi cudan osjecaj imala sam sa 19...pa 21....s 24 majka, stresan posao, razvod i 2000. odlazim u SAD na magisterij. Radim po cijeli dan, navecer predavanja, vikend ucenje i tako 3 godine....i cijelo vrijeme jakoooooo umorna. Mislim se a tko ne bi....pa svi bi bili umorni od posla....Umor me prati zadnjih 8 godina....svrab nakon osjecaja da me nesto bocka po tijelu, ukoceni vrat, zujanje u uhu, uzasne glavobolje....Ali ne, ja ne trebam lijecnika ja sam jaka...ja mogu dalje.....
U medjuvremenu opet sam se udala (  naravno neuspjesno opet ) i cijelo vrijeme sama uzdrzavam obitelj. Prije dvije godine vracam se u Zagreb. Radim posao koji obozavam ali joji je uzasno naporan i stresan (filmska industrija)....radim i umorna, a tko ne bi....Proslo ljeto razvodim se po drugi put....ne placem nego radim i u radu se skrivam da ne mislim....
Dijete me treba pa ne mogu sad biti slaba.....Vikend mi je poceo sluziti za izlezavanje jer nemam snage i mrtva umorna odlazim na posao ali radim cesto od 10 do 12 sati na dan....I svi nesto traze, daj , daj , daj..... a ja dajem i dajem....umorna....A izgledam bas dobro i nitko mi ne vjeruje da sam umorna nego.... bas si se ulijenila....I sad neki novi udvaraci kojima nikako da objasnim da nemam trenutno bas puno da ponudim jer sam umornaaaaa.....

I onda ovo....MS? CIS? ADEM?.....
Prosli tjedan presla sam na non fat diet, pijem vitamine, pijem mladu psenicu, slusam omiljenu glazbu i jos samo da prestanem pusiti....
Imam faze 10 minutnog placa....prvi put placem (cak ni razvod nije me rasplako) pa se dignem i smijem....Na poslu me trebaji i nadam se da ce imati razumijevanja jer sam vec prosli mjesec (kao da sam znala) uzela si asistenticu. Do sad sve sam morala sam, nikom nisam vjerovala, control freak....stresa kao u prici, ali moze ona, ona je jaka....

Eto nova sam ....pa javim vam sto i kako....Citam sve i svasta, planiram do SAD u St. Louis gdje mi frend radi doktorat iz neurologije (cuvena skola Washington University) da vidim sto oni rade i kako....
Planiram i neku kampanju o MS, edukacijsku jer i sama sam bila neupucena i puna predrasuda o invalidima koji su bespomocni....Moram i dalje s akcijom jer ne zelim pasti u letargiju...to je ubojica svega....do kada ne znam....
ali znam da me danas cijelo tijelo boli )))

Pozdrav iz Zagreba

Van mreže Sklerozica

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 110034
  • Pol: Muškarac
    • HENDI-DRUŠTVO
  • Dg: MS
  • Grad: Beograd
Odg: Pogled unazad - naše priče
« Odgovor #14 poslato: Mart 23, 2008, 01:11:28 posle podne »
Pozdrav,
i ova kao i neke druge naše priče potvrđuju da smo svesni gde grešimo ali uporno nastavljamo sa tim greškama dok se ne slomimo. :( Koja je dijagnoza sada? Ako sam dobro shvatio, tačka na dijagnozu nije stavljena.

 

Tekstovi objavljeni na ovom sajtu su autorsko delo korisnika i vlasništvo sajta www.hendidrustvo.info. Svaki korisnik ovog sajta je odgovoran za sadržaj svoje poruke koju objavi na sajtu. Sajt se odriče svake odgovornosti za sadržaj tih poruka. Dalja distribucija tekstova dozvoljena je isključivo u nekomercijalne svrhe i uz jasno citiranje izvora i autora poruke, kao i internet adrese na kojoj se original nalazi. Ako su u pitanju tekstovi, koji prenose lične događaje i sudbine korisnika ovog sajta, za njih morate dobiti dozvolu od autora. Takođe, za ostale vidove distribucije, obavezni ste da prethodno zatražite odobrenje od administratora www.hendidrustvo.info sajta ili autora teksta.