Spasticitet je motorni poremećaj koji se karakteriše od brzine zavisnim
povećanjem u toničnom refleksu istezanja (mišićnom tonusu), te sa povišenim tetivnim
odgovorom, koji je rezultat hiperekscitabiliteta refleksa istezanja. Sindrom gornjeg motornog
neurona (Sy GMN) uključuje pozitivne simptome: povišen refleks istezanja - spasticitet i
oslobođen fleksorni refleks u donjim ekstremitetima, te negativne simptome: gubitak spretnosti i
slabost, a poremećaji koji ga izazivaju su: cerebralna paraliza, mutipla skleroza (MS),
traumatska oštećenja mozga, moždani udar, oštećenja kičmene moždine (KM) i
neurodegenerativne bolesti. Odluka o terapiji spasticiteta se donosi na osnovu hroniciteta,
jačine tj. izraženosti i distribucije spasticiteta, mesta povrede, prisustva i izraženosti
komorbiditeta (kontraktura, kognitivni deficit), dostupnosti podrške porodice i udruženja, i
ciljeva lečenja. Ciljevi terapije spasticiteta su: poboljšanje pokretljivosti, smanjenje bola,
smanjenje spazama, povećanje obima pokreta, poboljšanje uklapanja ortotičnih pomagala,
poboljšanje higijene i nege, poboljšanje držanja tela - posture i odlaganje ili prevencija
hirurškog tretmana. Optimalna efikasnost bilo koje antispastične terapije zahteva zajedničku
primenu hemijskog tretmana za opuštanje mišića i fizikalnog tretmana za istezanje mišića. U
terapiji spasticiteta primenjuju se lokalni i sistemski farmakološki tretman, intratekalna
primena antispastičnih lekova i hirurški tretman.