Šta i kako dalje?
Pročitajte neko iskustvo i steknite izvesno znanje potrebno da biste razvoj događaja usmerili u željenom pravcu, a on je, pretpostavljam, za vas da nastavite da živite, uživate i stvarate.
FAZA PRVA: Šok!
Pre same amputacije ste verovatno imali stanje koje je u psihijatriji poznato kao iluzija pomilovanja, osuđenici na smrt često imaju iluziju da će možda biti pomilovani u poslednjem trenutku. Principima analogije možemo doći i do naših očekivanja, verovatno smo mislili da će se neko čudo ipak desiti i da se neće desiti ono što se desilo. Ipak, iluzije su se rasplinule jedna za drugom. Sad smo tu gde smo, vrlo je važno postepeno se navikavati na šok kojim smo zatečeni. Šta to znači? Može nas zateći i pomisao na samoubistvo, teška depresija, mržnja prema svemu i svakome, očaj, tuga. Jako je važno znati da su osećanja promenljiva, ono što sada osećate će se promeniti! Prihvatite svoja osećanja i ispoljite ih: plačite, razbijte nešto, udarite ako treba glavom u zid (ne svom snagom, naravno!), pijte sedative ako treba i zapamtite: vaša osećanja će se promeniti. Budite iskreni prema sebi: teško vam je, a kome ne bi bilo, treba vam vremena da prihvatite svoju situaciju i dajte ga sebi, molite se bogu i slobodno izrazite sve što osećate, jer sada znate da će to osećanje svakako proći. Poznat je i sindrom post-traumatskog stresa, ipak i to će proći. Pogledajte oko sebe, sve je promenljivo, izvesno olakšanje može da bude spoznaja te činjenice: sve se menja, pa će tako i ovo osećanje bola i nesreće proći, sasvim sigurno.
FAZA DRUGA: Apatija!
Vremenom može doći i do stanja emocionalnog mrtvila, unutrašnje ravnodušnosti i to je prirodno, to je svojevrstan zaštitni oklop, samodbrambeni mehanizam psihe. Ako smo u ovoj fazi, treba da znamo da je i ona promenljiva, ali ovde već polako stupa na scenu i naša svesna odluka da stvari načinimo drugačijim. Patnja je relativna kao i skala sreće. Neko može patiti zbog mnogo manje nedaće u istoj meri kao vi, jer ne zna za tako intenzivan osećaj patnje i neminovnost situacije koja se ne može promeniti, ali zahvaljujući svom iskustvu vi možete napraviti itekakvo poređenje. Kao prvo, živi smo i samo nam treba razlog da prevaziđemo situaciju u kojoj se nalazimo. Pronađimo ga! Ja vam predlažem jedan, napravite u svom razmišljanju jedan preokret, kada se u vašoj glavi pojavi misao da nemate više ni jedan razlog zbog kojeg biste živeli, dopustite da vam sugerišem i jednu drugu misao, izrecite je naglas: nije više bitno šta ja očekujem od života, već šta život očekuje od mene, kakve obaveze pred mene postavlja, koja pitanja mi postavlja i da li mogu da odgovorim na njih razmišljanjem ili su mi za odgovor potrebne i izvesne životne odluke, dela i ponašanje?! Ostavite ovom pitanju da odleži u vama jedno vreme, a onda napravite spisak stvari koje treba da uradite da biste ispunili zahtev koji život postavlja pred vas! Odgovorni smo za svoj život, ovo je jako važno shvatiti, naša patnja nam je zadala zadatak. I još nešto, ne znamo šta nas čeka, već sledeći trenutak može ponuditi neko veliko ispunjenje ili veliku šansu. Setite se: sve se menja. Možemo zamisliti i da nas Bog posmatra i da ne želi da Ga razočaramo! Ako nismo religiozni, to može biti bilo ko, bilo ko na ovom svetu koga ne želimo da razočaramo. Za mene je to u početku bio moj jednogodišnji sin, vi pronađite sami razlog, ima ga sigurno, inače ne bi i dalje bili živi.
FAZA TREĆA: Poslužite se nekom "psihološkom poštapalicom"!
Put od psihičke napetosti do duševnog mira nipošto nije lak. Ipak postoje razni načini da sebi pomognete, nazovimo ih "psihološkim poštapalicama". Rekli smo već da je skala patnje i sreće vrlo relativna, neko pati zbog uganutog članka, neko zbog amputirane noge, neko zbog nečije smrti. Isto je i sa osećanjem sreće. Nekada smo možda imali "veći apetit", potrebna nam je bila neka "krupna" stvar da bismo osetili zadovoljstvo ili sreću, sada nam isti osećaj sreće može pružiti i daleko manji povod. Pronađite ga! Šta vam trenutno čini neko zadovoljstvo? Možda film, knjiga (srdačno vam preporučujem Ekharta Tolla: "Moć sadašnjeg trenutka"), muzika. Humor je odlično sredstvo u borbi za samoodržanjem, pokušaj posmatranja svega u humorističkom svetlu stvara veštinu življenja. Pokušajte da se i nasmejete svojoj situaciji, možda će u početku osmeh biti "kiseo", ali glavu gore: čoveku se može oduzeti sve, osim da izabere svoje držanje i prihvati svoju situaciju.
FAZA ČETVRTA: Donošenje odluke i prihvatanje svoje situacije.
Problemi se ne rešavaju sami od sebe, ovo već sasvim sigurno znate. Zapravo, možda je bolje celu ovu situaciju prestati posmatrati kao problem, posmatrajmo je kao izazov. Vi sada morate zasnovati svoju jasnu strategiju i savladati ovaj izazov koji se nalazi pred vama. Mi smo uvek sposobni mnogo više nego što nam se čini da jesmo. Dali smo izvesno vreme sebi za samosažaljenje, osećaj nepravde, patnje, bola, razočarenja, mržnje, jada, nemoćnosti. Nema kud dalje, to ste osetili, doživeli i bilo je dramatično. SADA JE DOSTA! Nedelje, meseci i godine prolaziće bez obzira da li ćete preduzeti nešto u vezi svoje situacije ili nećete. Dakle, nije previše teško, niko i ne treba da vas razume, mnogi su već prošli kroz to kroz šta vi sad prolazite. Sada je vaš trenutak i vaš red! Ono što izgleda kao katastrofa može da se pretvori u pobedu. Svako može da izađe na kraj kada u životu nema ozbiljnih izazova i prepreka. TO MOŽE SVAKO! Samo izuzetni ljudi uspevaju da izađu na kraj sa "olujama" i nepogodama svih vrsta. BUDITE IZUZETNI, ŽIVOT VAM JE BACIO RUKAVICU U LICE, PRIHVATITE JE! Patnja vam više ne treba, ali borba da, predstoji borba. Dobar ili loš, pravedan ili ne, naš život je naš život i više ne možemo izbegavati odgovornost za svoju situaciju. Da li je pravedno to što nam se desilo? Nije! Da li smo i pored toga odgovorni za to kako se nosimo s tim? Jesmo! Kad se suprotstavimo demonima, oni pobegnu! Kad upalimo svetlo, pacovi pobegnu! Upalite lampicu u svojoj glavi i napred.
AKCIJA: Pet dana pređite pet metara na potpazušnim štakama, milimetar po milimetar, kasnije pređite na podlakatne i tako mic po mic, napredovaćete. Možda ćete i pasti, ali setite se početka teksta: pasti može svako, ali i ustati. Nema izgovora, nema više samosažaljenja, barem ne kao trajnog stanja. Morate steći znanje kako da nešto postignete, tražite recept i naći ćete ga. Setite se Biblije: "Kucaj i otvoriće ti se." Naravno, ograničavaju nas neke konkretne okolnosti, ali najviše nas ograničavaju misli u našoj glavi. Moramo se osvestiti, moramo znati svoje zdravstvene mogućnosti, moramo znati kako da ih poboljšamo, moramo se smiriti i moramo vežbati, neko hod na štakama, neko upravljanje kolicima, neko hod na protezi, ali polako, pametno i uporno i u svakom trenutku stičite znanje o svojoj situaciji. Ne uradivši ništa, ništa i ne dobijamo; dakle moramo nešto uraditi da bismo nešto dobili, sami najbolje znate šta je to u ovom trenutku! Nikog nije briga za vaše namere, život poštuje samo dela – ovo je velika istina. Morate delati, preduzeti nešto, dobrom namerom nećete ništa postići.
Ovde ću vam, ukratko, opisati svoju situaciju:
Desna noga mi je amputirana iznad kolena u novembru 2007, tome je prethodilo 10 operacija i dvogodišnji period za koji ne znam bolji izraz koji bi ga opisao od PAKLA. Sve je počelo trombozom u preponskoj regiji desne femoralne arterije još pre pet godina. Arterija je očišćena i zakrpljena dakronskim pačem - plastičnom "zakrpom", da je tako nazovem. Dve godine posle toga, u istom predelu, opipavam čvor koji je dijagnostifikovan kao pseudo-aneurizma (proširenje arterije), indikovan je hitan operativni zahvat tokom koje je ustanovljeno da je čitava ta regija inficirana. Četiri dana nakon operacije dolazi do ponovne tromboze i tako je počeo jedan užasan period praćen strašnim bolovima. Tek nakon četiri operacije ustanovljen je poremećaj krvi - hiperkoagulacija i uz pretpostavku da je infekcija bila okidač nekontrolisanog zgrušavanja krvi, arterija je odsečena i cela regija od stomaka do kolena je premoštena by-pasom koji je išao neanatomskim putem - dakle drugim putem od prirodnog položaja arterije. Tada je počeo period za koji i danas teško verujem da sam ga preživeo, moj organizam je odbacivao strano telo, oko njega se prvo stvarala kolekcija tečnosti zvana perigraft-serom, a sve to je bilo praćeno skoro halucinogenim stanjima, teškom psihozom, suicidalnom depresijom. To se dešavalo u periodu kada je moj sin imao 8 meseci. Razapet ljubavlju prema sinu s jedne strane i težnjom da agoniju prekinem samoubistvom, dve godine sam se borio za nogu i u tom periodu pet puta bivao operisan.
Nakon poslednje operacije, posle koje mi je noga bila sasvim modra, pod terapijom bola koja je obuhvatala morfijumske flastere, metadon, injekcije trodona, neurontin, zodol i narkotika koliko želiš, svakodnevno sam odlazio na terapiju hiperbaričnom oksigenacijom sve do septičnog stanja, kada mi je, maltene na samrti, noga hitno amputirana. To je bio šok. Moja volja za životom je potpuno nestala. Oslabio sam 30 kg, potpuno labilan i skrhan uz strašne psihodelične morbidne vizije. Želeo sam da umrem. Biznis koji sam sa suprugom pokrenuo pre toga i bio do guše u kreditima je propao. Bankrotirali smo. Supruga je od stresa imala srčanih tegoba i često završavala u hitnoj, a ispred nas je bio naš sinčić kao jedini razlog da se život nastavi. Izlaza teško da je igde bilo. Sve je to bilo praćeno apstinencijskim krizama, jer sam se u međuvremenu navikao na trodon i metadon.
Tada me je posetila majka moje bivše učenice (radio sam kao profesor srpskog jezika u jednoj srednjoj školi izvesno vreme) koja je u 16. godini zbog raka kostiju ostala bez noge, nakon što joj je majka umrla od raka ostala je potpuno sama. Rodila je troje dece, vozi motor, traktor, radi na njivi i na štakama gotovo izvodi akrobacije. Bio je to više nego jasan signal. Život ide dalje. Deset meseci nakon amputacije počeo sam da radim u školi. Istovremeno, tih deset meseci je bio težak period praćen periodima ambicije i radovanja zbog milimetarskog napredovanja i periodima apsolutne apatije. Ali danas sebe mogu nazvati sasvim srećnim čovekom, sa obe štake čvrsto na zemlji. Vaša priča će verovatno biti drugačija, manje ili više dramatična, ali nekakav benefit svakako možemo svi izvući, širenjem svog pogleda na svet, prihvatanjem svoje situacije i napredovanjem.
Jako se moramo paziti traženja izgovora, beskrajno dugog odugovlačenja, nameravanja. Zapitajte se: koliko mi je još ostalo vremena? Ne znamo, to zaista ne možemo znati, možda je to dvadeset godina, možda pedeset, možda nam vreme ističe, vreme je neumoljivo. SADAŠNJI TRENUTAK JE JEDINI KOJI IMAMO, JEDINI KOJIM UPRAVLJAMO (ako ne računamo "onaj svet"). Prema tome, ne treba gubiti puno vremena, svaki trenutak može biti iskorišten ili izgubljen, birajte da sada i odmah preduzmete ono što trenutno znate i umete da biste se vratili u sedlo. Stara mudrost kaže da put od hiljadu milja počinje prvim korakom, a prvi je najteži. Svaki sledeći je duplo lakši. Čeka nas i izvesni rizik, ali nismo li već jednom ili mnogo puta više rizikovali, prvi put onda kada smo puzali i polako naučili da hodamo. Možda zvuči čudno, ali sada treba da učinite upravo to, da zaboravite šta ste znali i da učite živeti ponovo: iz drugačije perspektive.
Ima u celoj toj priči i jedna koja ima drugo ime, jedna koja nam se sama po sebi nameće, a zove se STRAH. Strah nas često parališe. Ali, strah je najopasniji protivnik kad je bezobličan, neuhvatljiv, kada ne znamo čega se mi to zapravo bojimo. JEDINA GORA STVAR OD STRAHA JE PREDAVANJE STRAHU, ono je gore od izvesnih posledica kojih se plašimo. IDENTIFIKUJMO TO ČEGA SE PLAŠIMO I ZAPITAJMO SE ŠTA ĆEMO RADITI AKO NAM SE ZAISTA DESI TO ČEGA SE PLAŠIMO. IDENTIFIKUJMO SVOJ STRAH, OSVESTIMO GA. SETITE SE: UPALIMO LAMPICU! Moramo znati protiv čega se borimo, moramo znati svog neprijatelja, ne možemo sedeti sa strane samo zato što se plašimo. Svi se mi plašimo, ali nam strah ne može biti izgovor. Kakav život bi nam bio da nismo naučili da hodamo kada smo puzali, zato što smo se bojali. Čega se zapravo plašimo, plašimo se da nećemo uspeti (možda i nećemo, ali nećemo odmah odustati), plašimo se da će nas ljudi sažaljevati, odbaciti, krišom prezirati (ljudi će se prema nama ponašati onako kako ih naučimo, a sve se može naučiti, vodite računa o svom odevanju, stavu, budite otvoreni, jasni i ponekad se našalite na svoj račun), plašimo se da nas neće voleti (neko sigurno hoće, ali nama je najvažnija naša ljubav, a ona znači i našu dužnost da pokušamo.)
Jedna stara izreka kaže: "Ako misliš da možeš ili da ne možeš, biće da si u pravu!" Upoznajmo svoja ubeđenja koja nas ograničavaju, većina je u našoj glavi. Važno je biti realan i strpljiv prilikom prelaska s jednog nivoa na drugi, uskoro ćete moći sve što vam se iz trenutne perspektive čini da ne možete. Ja danas hodam i sa protezom i bez nje, vozim auto i svoj nedostatak pretvaram u svoju prednost, jer mnogi ljudi na mom primeru vide da je moguće i ono što mislimo da je nemoguće, samo ako činimo sve potrebno, da bismo ostvarili mogućnosti koje nam se ukazuju, a dok smo živi, nude nam se i mogućnosti.
Ja sam nakon amputacije mnoga pitanja sebi postavio, na neka sam odgovore dobio, na neka još nisam. Ovaj tekst je sastavljen od nekih odgovora, većina je zasnovana na ličnom iskustvu ili je tuđa teorija pretočena u iskustvo. Ovaj tekst zapravo može biti namenjen svima koji pate. Mnogo je patnje u životu, ali da li je život samo patnja? Život čine i ljubav i lepota, ali i patnja i smrt. Zagledajmo se malo bolje i usredsredimo se na svet i život, svuda oko nas su kontrasti i suprotnosti. Život je interakcija suprotnosti. Dan i noć, zima i leto, radost i bol. Ali već na početku smo rekli jednu bitnu stvar: SVE JE PROMENLJIVO. Patnja nije večna. Ona je neophodan i prolazni element učenja i razvoja. Patnja svaki put postavlja neki zadatak ispred nas, kroz konflikt se naša svesnost o životu uzdiže na jedan viši nivo razumevanja i smisla. Društvo nameće nužnost sreće, uspeha, zato smo naučeni da na teške momente poraza gledamo na nešto što je neprirodno, ipak oni su oduvek sastavni deo života. Mi ne možemo potiskivati naša bolna osećanja, ona traže razrešenje, traže da budu osmišljena. Samosažaljenjem (ako ono potraje) sprečavamo naš dalji razvoj i blokiramo potrebno angažovanje, nismo bespomoćni i naša situacija nije beznadežna. Da bismo izašli iz neprijatnog, bolnog strašnog iskustva, potebno nam je angažovanje i viši stepen razumevanja i mudrosti, moramo promeniti nešto u svom načinu života, na to smo naterani. Suština života je konstatno istivremeno postojanje suprotnosti, tog polariteta moramo biti svesni, sve što doživljavamo kao nešto loše u sebi uvek sadrži i potencijal nečeg dobrog, čak i najgore situacije imaju tu mogućnost da promene čovekov život i to na bolje.
SVE IMA SVOJ SMISAO, SAMO NISMO UVEK U STANJU DA GA SAGLEDAMO, ZATO MORAMO PODIĆI SVOJ NIVO SVESTI I ONDA ĆEMO JEDNOG DANA OTKRITI DA JE SVE ŠTO NAM SE DEŠAVA, DUBOKO SMISLENO I POVEZANO.