Reče Drulovićka pre neki dan u nekoj emisiji: U načelu postoje dva tipa MS-a. Prvi, sa vidljivim i jačim pogoršanjima posle čega se sve vrati u normalu ili gotovo u normalu. Ipak, vremenom, to često preraste u blagu progresiju. Drugi tip, bez jačih pogoršanja, ali često sa laganom progresijom. Sebe vidim u drugoj grupi. Pogoršanje nikada ne dolazi trenutno, odmah, pa mi i vožnja u smislu koncentracije, brzine reagovanja i sličnog ne predstavlja problem. Kad se lepo namestim, temperaturu regulišem klimom, eto me u Herceg Novom sa eventualno jednom pauzom za kafu, sa sve putem preko Bosne.
Ali problem je što noge više ne pomeram onako kako bih ja hteo.
Vozim manji auto, ali prilično jak i brz. Osim početne napale (kad sam ga kupio), nigde više ne žurim. Jednostavno, staviš na papir i vidiš da i onaj što jurca ne stigne nešto pre tebe. Na primer, do pomenutog Herceg Novog ima oko 550km. Jurcaj koliko hoćeš, ali ne možeš da stigneš ni pola sata pre mene. A šta je pola sata na put od 10-12 sati. Možda popušiš cigaru dok ja ne pristignem.