Tema: Govor

[sand]

Govor - čudesan ljudski proizvod

Da je jezik isključivo ljudski proizvod, potvrđuju i istraživanja na višim primatima, koje se u višegodišnjem treningu pokušavalo naučiti govoriti (normalno, znakovnim tipom jezika, s obzirom na to da samo mi imamo vokalni aparat prilagođen stvaranju glasova). Rezultat toga bio je da su majmuni nakon četiri godine usvojili oko 160 riječi uz djelomičnu povezanost tipa uzrok - posljedica. Za razliku od njih, njihovi ljudski vršnjaci u istom razdoblju koriste oko 3000 riječi i vješto ih već gramatički i kontekstualno slažu u suvisle rečenice. Kod kuće upravo imam jedan takav mali ženski primjerak, koji vjerojatno premašuje tu brojku, uz do perfekcije razvijene neke druge vještine poput prepiranja i racionalnog uvjeravanja, kada je cilj npr. Kinder jaje!
Jezično sporazumijevanje, kako u govornom tako i u pisanom obliku, predstavlja najviši oblik spoznajnog (kognitivnog) bogatstva koji u sebi ujedinjuje sve druge oblike viših spoznajnih funkcija. Zato nam je toliko i važno.

Gdje, dakle, nastaje jezik?

Na to pitanje već stoljeće i pol ozbiljno pokušavaju odgovoriti brojni istraživači na polju jezične komunikacije, najviše stoga što nam veće znanje o toj funkciji daje veću moć u rehabilitaciji govora, nakon što se naruši funkcija govora. Najranije spoznaje, još iz 19. stoljeća, u radovima Paula Broce i Carla Wernickea otkrila su nam predominaciju lijeve moždane hemisfere u funkciji govora. Ta su se zapažanja temeljila isključivo na modelima lezije, tj. autori su primijetili da se kod određenih tipičnih oštećenja mozga, koja dovode do slabosti uglavnom desne strane tijela, javljaju i neke tipične govorne smetnje, koje su već stari Grci nazivali afazijom. Na taj je način stvoren koncept lateralizacije i hemisferalne dominacije. Lijeva hemisfera postala je dominantna, a analogno tome i desna ruka, kod većine ljudi.
Navedena zapažanja i ideje što su ih prethodna dva istraživača iznijela nisu se naročito svidjeli tadašnjim suvremenicima, s obzirom na to da je temeljni stav u neuroznanosti tog vremena bio da mozak radi kao cjelina, a jedan od većih pobornika tog stava bio je ni manje ni više doli Sigmund Freud. Nastavak priče slijedi tek početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, radovima Normana Geschwinda, koji postupno rehabilitira Wernickeov koncept i uz neke svoje dodatke stvara danas poznati Wernicke-Geschwindov koncept obrade govora. Taj koncept predstavlja temelj kliničkog istraživanja jezika i govora, kao i temelj dijagnosticiranja govornih poremećaja. Sve današnje rehabilitacijske discipline operiraju pomoću tog modela i temeljem njega kreiraju govornu rehabilitaciju. Kako model ima linearni, serijski tijek zbivanja, poput lančane domino reakcije, već je od samog začetka imao ozbiljne kritičare, kojima se takav oblik procesiranja, kad krene ne staje, u startu činio malo vjerojatan. Lateralizacija govornih funkcija, kao fenomen za sebe, očita je činjenica, ali sama lokalizacija govornih funkcija pitanje je koje po njima nije tako jednostavno ustrojeno kako su to zamislili Wernicke i Geschwind.
Naknadne provjere tog modela, primjerice u pacijenata koji su preboljeli moždani udar i onih koji su bili podvrgnuti određenim neurokirurškim zahvatima, pokazale su da i nakon kompletnog oštećenja i odstranjenja određenih regija, koje se u modelu spominju (Brocina i Wernickeova regija), ne dolazi do opisanih govornih smetnji za koje se mislilo da obvezno dolaze kada strada to područje. Nadalje, direktnim podraživanjem moždanih vijuga tijekom operacije na otvorenome mozgu (pacijent je budan i može reći što u trenutku podražaja osjeća), dobiveni su brojni novi detalji koji osporavaju lokalizaciju određenih funkcija unutar zamišljenog modela.

Urušavanje modela klasičnih teoretičara

Posljednjih dvadesetak godina, a posebno tijekom i nakon desetljeća mozga, dolazi do golema zamaha u razvoju novih tehnologija dijagnostike, koje u početku daju bolji uvid u anatomiju i strukturu organskih sustava i tijela u cjelini, a potom sve više i u njihovu funkciju. Tehnike pozitronske emisijske tomografije (PET), magnetske rezonance (MR) i u posljednje vrijeme magnetske encefalografije (MEG) pružaju nam sve više odgovora na pitanja, ne samo kako što izgleda, nego i kako što funkcionira. Temeljem tih tehnika dolazi do golema porasta istraživanja jezičnih funkcija, tako što se kreiraju vrlo domišljati setovi zadataka kojima se pokušavaju dobiti odgovori određenih dijelova moždane kore i iz toga donositi zaključci.

S obzirom na to da je govor vrlo složen kompleks, njegovim raščlanjivanjem, od jednostavnih dijelova kao što su fonemi, do složenih kontekstualnih kategorija kao što su prozodija i pragmatika, dolazi se i do spoznaje da je dizajniranje govornog eksperimenta vrlo osjetljiv i složen posao iz kojeg se često mogu izvući i pogrešni zaključci. Dokaz da određeni dio mozga zasvijetli na neke podražaje, ne daje uvijek i odgovor na pitanje o kojem je točno podražaju riječ, o semantičkom ili sintaktičkom, je li to dio mozga koji određenu riječ vidi ili je, pak, čuje te mnoga druga pitanja. Neke od tehnika kojima raspolaže današnja neuroznanost odgovaraju s velikom preciznošću na pitanje gdje. Na drugu, vremensku dimenziju, koja postavlja pitanje kada se nešto zbiva, odgovore nam mogu dati neke druge tehnike, kao što su to elektrofiziološke i elektromagnetske tehnike. U takve spada već spomenuti MEG, zatim elektroencefalografija (EEG), poglavito višekanalna i njezin posebni dodatak, ERP (event-related potentials), kojim se registriraju pojedini događaji koji ostavljaju specifičan i trenutačni odgovor na krivulji moždane struje.
Radi cjelovitog zaključka gdje i kada se koji govorni podražaj dogodio, nameće se logičan zahtjev i potreba ujediniti na neki način preciznu lokalizaciju (pitanje gdje) s preciznim vremenom nastanka odgovora (pitanje kada). Taj se zahtjev sve više ostvaruje u praksi, s obzirom na to da je sve više računalnih matematičkih operativnih sustava kojima su se navedene funkcije uspjele ujediniti. Tako se kombiniraju podaci s funkcijske magnetske rezonance i EEG-a, MEG-a i magnetske rezonance i sl.

Rezultati dobiveni iz navedenih metoda otkrivaju još više dijelova govornih puzzla i dodatno urušavaju model zamišljen od klasičnih teoretičara. Jedno, pak, ostaje sigurno. Sustav koji su zamislili većim je dijelom smješten oko Silvijeve (lateralne, postranične) brazde u lijevoj hemisferi, iako je sve više govornih aspekata koji se otkrivaju u desnoj hemisferi. Sigurno je i da određena aktivnost započinje u specifičim senzornim područjima (npr. vidna ili slušna) i napreduje prema višim supramodalnim (senzorno-nespecifičnim) regijama, stvarajući mreže koje su u podlozi viših govornih integracija. Svi ti rezultati govore u prilog neurolingvističkim hipotezama o konceptima, kao svojevrsnim gradivnim kategorijama određenih pojmova, koji se nalaze pohranjeni unutar složenih mreža razapetih između naših osjetnih sustava. Zamislite, primjerice, tanjur vruće juhe na početku vašega nedjeljnog objeda, koji u osnovi objedinjuje niz raznih koncepata iz većeg broja osjetnih modaliteta. Oblik tanjura (koji mu omogućuje dulji let kada se baci), zlatni rub koji ima oblik pravilne kružnice, zvuk koji se stvara kad žlica dotakne tanjur, miris koji se širi iz juhe i okus koji izaziva odobravanje i pohvale na račun kuharice i dalje da ne nabrajam, sve su to komponente koncepta koje smo već ranije usvojili i koji spremni čekaju vanjski podražaj da se ponovno evociraju. Tako je i obrnuto, kada se traži riječ "iznutra". Iskustvo nas uči da sadržaj tanjura iz kojeg se puši može izazvati bolne opekline po ruci ako se po njoj prolije pa zato pazimo. Dijete od godine dana to ne zna pa zato mama stalno ponavlja poznato: pec, pec! Kada to usvoji, znat će povezati vidni koncept s njegovim značenjem i određenom riječi kojom to može opisati. Iz toga se logično nameće zaključak da će kortikalni odgovor na neku poznatu riječ, nasuprot nekoj potpuno nepoznatoj, u našim moždanim odgovorima sigurno biti različit.

Uzmemo li u obzir golemu složenost jezičnih fenomena, možemo se pitati hoćemo li ikad razumjeti neuralni ustroj koji sve to pokreće. Mnoga pitanja trebaju odgovore, primjerice ono kako mozak pohranjuje koncepte. Jednako tako strukture koje formiraju riječi i rečenice, koje se ispituju još od sredine 19. stoljeća, samo su površno shvaćene. S obzirom na navedene tehnološke pomake, vjerujem da će ta pitanja dobivati sve više odgovora.

Zato ću se za kraj poslužiti optimizmom Antonija Damasija, jednog od većih autoriteta na području istraživanja jezika, koji kaže: Pitanje nije hoće li se to otkriti... nego kada!

Autor:
Goran Ivkić, dr. med., spec. neurolog