Stigao sam na biciklu!
Piše: Zvone Modrej
Da, došao sam na biciklu! U stvari, više dopuzao nego došao; pa ti moji koraci sa parom štaka i trojnom težinom nisu više ličili ni na šta. Znači, sada sam tamo gdje sam se uvijek bojao biti. I kako sam se samo otimao, kad je počeo kucati na vrata, kada mi je korak sve više gubio snagu i postao nesiguran, tako da sam bio već sav plav i potučen od padova. Najprije ga uopšte nisam pustio u stan – svoja kolica, odnosno bicikl, kako ga u mojoj porodici već zovu od početka. Prvu godinu upotrebljavao sam ga, naime, samo za duže vanjske puteve – vozili su me njime na posao i natrag, stoga je bio parkiran u stepeništnom hodniku. Nisam htio sebi da priznam konačan poraz, jer kolica su za mene samo to. Onda, kada jednom u njima ostaneš, nema više nikakvog puta nagore, nego samo još nadole.
Tako je snažna u meni bila ta predrasuda, da sam već pomišljao, kako ću radije da ostanem ležeći, nego da moram sebi da priznam da sam stigao na kolica. Kako onda prevazići taj svoj unutrašnji otpor i time olakšati svoje puteve?
Jednog tmurnog letnjeg popodneva (baš se spremalo nevreme), kad je moja porodica bila van kuće i imao sam majku u posjeti, sinu mi misao: što ako pokušam sjesti na kolica u stanu, samo za danas popodne, da vidim kako bi bilo? A uz to, razmišljao sam i već unapred odlučio: ako ga pustim u stan onda to neće biti nikakva podrška za manje kretanja ili manje koraka, baš suprotno! A i što se tiče ’’poraza’’, počeo sam razmišljati na drugi način: to neće biti poraz u onom smislu konačne predaje, već samo poraz kao one najniže tačke u razvoju moje MS, odakle daljni put vodi samo još nagore. Baš tako je! Sad sam stigao do dna i odavde ću se jako odgurnuti uvis. Pa, ako te život tišti pod vodom, a ti se uvek dalje upinješ uvis, teško dođeš do vazduha. Moraš se spustiti do dna, samo od najniže tačke – od dna možeš se najjače otisnuti na gore, pa opet malo na bolje, onda ćemo ovaj put zatalasati do dna. I tamo ću je ostaviti, svoju MS, a sam ću, na ’’talasu sa dna’’, pljusnuti u visine.
I tako sam sjeo na to svoje ’’dno’’! Prvi put sam sam potjerao nekoliko zamaha. Kako je samo drugačije, ako se pokrećeš sam! Onda sam se pokušao premjestiti sa kolica na stolicu. Najpre bočne oslonce na stranu, pa noge dole, pa otkačiti oslonac za noge i, išlo je! Pokušao sam i do kreveta, pa opet premeštanje sa kolica i natrag, pa (sa dužim uzgrednim prekidom za pločnik) do WC-a i na školjku, pa opet na kolica – sve to mogu bez muke i to bez sjedjenja i čekanja da mi se vrati snaga ili da dođe ugodniji trenutak.
A prije sam, uglavnom, mirno sjedeo i ’’štedio’’ korake i energiju za one nužne puteve po stanu, koje sam morao obaviti tokom dana: od i do kreveta, na WC i slično. A sada čak i više puta, kad sjedim za stolom, podignem se za nekoliko minuta na noge i, oslonjen na ruke, stojim, prenosim težinu s jedne noge na drugu, pokušavam čučnuti. Koliko više oslobođenog kretanja, kretanja bez straha da će mi ponestati snage za one ’’nužne korake’’.
Sada vidim da je to bila prava odluka. Bilo je potrebno samo pokušati. Sad sam dokazao onu životnu istinu, da jedan gram iskustva prakse vredi više nego hiljadu kilograma teorije i mozganja.
U kolicima sam promenio i strategiju borbe sa MS: nema više grčevitog hvatanja za ono što hoće da mi izmakne iz ruku. Ništa više koraka po svaku cijenu, pa kakv god već bio! Korake vježbam tada kad mi ide i koliko ide. Samo što više kretanja (više puta malo) i sa time telesnog jačanja! Iako sam ostao sjedjeti, sada ne sjedim više tako pasivno kao prije. U stvari uvijek sam u nekom kretanju: ustajem (pomažem se rukama), premještam se, pa opet u kolica i razgledanje po stanu i sl. Kolica su u moj život donijela neki nemir, nemir kretanja, pokretljivosti.
Sada u životu neću više ciljati tako pravo u crno, neću više raditi samo na koraku, da bi ga poboljšao. Već suviše često mi se obišno najviše otima baš oko onoga oko čega se najviše trudim. Sada ću jačati opštu pokretljivost i time sve mišiće, pa računam da će se to, kao usporedni učinak, primijetiti i kod boljeg koraka.
Sada sam oslobođen kada imam pomoćnika i svejedno mi je kako ga zovem: kolica, bicikl jer znam da je za mene samo poligon za kretanje. Na kolica sam došao zbog toga da sa njih prohodam!
MS Glasilo (Savez društava multiple skleroze Jugoslavije) br.21,str 47-50, god. 1989.
izvor
http://www.blogovanje.com/desetka/komentari.php?id=123