Iskreno, teško mi je da se toga sjećam jer to mi je bio najteži dio u svemu, to me još uvijek boli kada se sjetim kako me je odbijao, prvenstveno što tada nisam to najbolje ni razumjela.Lagao me je, odbijao, nema šta mi nije govorio samo da pobjegnem od njega...

ali eto nešto me je držalo! Ja sam pokušavala na sve moguće načine da doprem do njega, "proučavala"paraplegiju samo kako bi mu bila bliže...i kada me je udostojio svog dolaska u grlu mi je stajala knedla nisam mogla da mu kažem da sve znam da sve prihvatam jer sam se plašila će se toga još više uplašiti! Nisam željela ništa na silu, otvoreno sam ga pitala da li mu se sviđam, rekao je da ali ne želi vezu-a ja uporna ](*,)ne mora veza hajde da pokušamo dok nam je lijepo, dobro
](http://www.hendidrustvo.info/forum/Smileys/default/eusa_wall.gif)
(tražila sam bilo koji način da mu se približim)ali ne-tvrd je orah

!Onda sam ja pala u neku depresiju nisam mogla da shvatim, umjesto da se on oko mene trudi ja pogubi živce s njim...Mladost-ludost! Onda sam lijepo napila se

uzela telefon i razvukla "...ja sam se zaljubila, ja hoću da mi daš priliku da ti to dokažem"

sysa on se samo smijao

! Onda se ja ponovo napijem, pa opet isto "ja tebe vilim..."bla, bla...

!Mogla sam postati alkoholičar zbog ljubavi

! A valjda se sjetio da pijan govori što trijezan misli pa se malo smekšao...ali malo, rekavši ima nade za nas ali ima i vremena kao polako (samo htjeo da izgubim strpljene) ali ne odustajem. Fino mu kažem ne želim vrijeme hoću sad i tako to nekako krene...Na početku je bio dosta rezervisan (nije htio da unese osjećanja) ali sve sam ja to sredila. Shvatio je da su moje namjere iskrene, da ga volim i naravno sve je postalo lakše. Priznao mi je svoje strahove...najviše se bojao kako ću prihvatiti njegovo stanje, bojao se da će se vezati za mene a da ću ja OTRČATI za nekim "zdravim"...da ću se jedno jutro probuditi i shvatiti da kraj njega nemam šta da tražim...

...Njegovi "strahovi" su se pojavili (samo u njegovoj glavi) i prošle godine kada me je ostavio :(rekavši da me previše voli i da ne želi da uništi moju mladost, da ja zaslužujem bolje i nešto što on ne može da mi ponudi

Vukla sam se, pokušavala spasiti našu vezu, čak sam mu "zapretila"da ću opet da nađem nekog u kolicima tako da će njegova žrtva biti uzalud...i tu sam ostala jaka (bar sam se trudila da budem i pored jakog bola u cijelom tjelu)dokazavši mu svoju ljubav i razumijevanje za taj trenutak slabosti! Da kucnem u drvo više ga nije "hvatao"taj momenat i mislim da i neće...dosta je sigurniji u mene a najviše u sebe!

Mogu sa sigurnošću reći da sam uspjela otjerat strahove, nije bilo lako ali se isplatilo!!!