Neuropsiholoski deficit kod MS
UVOD
Neuropsiholoske smetnje se javljaju kao sastavni deo entiteta multiple skleroze (MS), pored
kognitivnih smetnji često susrećemo smetnje afektiviteta, ličnosti, odnosa prema realitetu.
Pojedini autori smatraju da teši psiholołki stresovi mogu dovesti do egzacerbacije, pa i pojave bolesti.
U celini se neuropsiholoski i psiholoski deficit smatra integralnim delom evolucije bolesti kao i
adaptaciju na hronično tesko oboljenje sa neizvesnim tokom.
Nepoznavanje osobenosti neuropsiholoskog deficita i instrumenata neuropsihologije sa jedne
strane, nerazlučivanje smetnji koje su uslovljene izmenama afektiviteta od kognitivnih smetnji sa druge strane, kao ni reaktivnih psiholołskih i psihijatrijskih izmena od organskih izmena koje dovode do kognitivnih smetnji su tri osnovna razloga za neadekvatno prepoznavanja neuropsiholoskog deficita kod obolelih od multiple skleroze.
Upravo neuropsiholoski testovi omogućavaju diferenciranje deficita uslovljenog organskim
lezijama od reaktivne kliničke fenomenologije, kao i rano otkrivanje kognitivnih smetnji. Kako
neuropsiholołki testovi većinom nisu specifični postoje mnogi činioci koji mogu dovesti do pogresne interpretacije njihovih rezultata.
Da bi se izbegle greske u interpretaciji kliničke fenomenologije, prikazaćemo releventnu
psiholosku i psihijatrijsku fenomenologiju koja se javlja kod ove bolesti. Ova fenomenologija vrlo često maskira postojanje neuropsiholskog deficita i dovodi do minorizacije u proceni
neuropsiholoskog deficita na kliničkom planu. Istovremeno moze uticati i na validnost
neuropsiholoskih testova.
Zbog nespecifičnosti većine neuropsiholoskih testova neophodno je znati koja oboljenja i
stanja kod bolesnika mogu uticati na gresku u interpretaiciji rezultata testiranja i dovesti do
precenjivanja neuropsiholoskog deficita. Cilj rada je da ukaze na ove faktore.
PSIHOLOSKA, PSIHIJATRIJSKA I NEUROLOSKA FENOMENOLOGIJA
KOD OBOLELIH OD MULTIPLE SKLEROZE
1. Depresivnost
Charcot (1877), Gowers (1893) ne spominju depresivnost u opisu psihičkih promena kod
obolelih od MS. Sem Bracelanda i Giffina (1950) do sedamdesetih godina ne nalazimo u literaturi validne podatke o depresivnosti obolelih od multiple skleroze. Prvi relevantan rad, bez mogućnosti prigovora na metodologiju, je rad Whitlocka i Siskinda (1980), koji su za procenu depresivnosti upotrebili Beckovu skalu depresivnosti. Ustanovili su da je 26% bolesnika bilo aktuelno depresivno (skor > 15 na Beckovoj skali), te da je oko polovina bolesnika imala depresivnu epizodu od momenta saznanja da ima MS. Značajna je izrašenija depresivnost u momentu testiranja, usled koje su rezultati na neuropsiholołkom testu većinom slabiji i samim tim rezultati ne odrašavaju realni kognitivni
deficit.
2. Eutonia, euforija i labilnost afektiviteta
Euforia, eutonia i labilnost afektiviteta je rano prepoznata od strane Charcota i Gowersa jos u
proslom veku, smatrajući kad konstituentom trijasa kod MS, kao i ostali . Eutonia po njima konotira sa neadekvatnim dobrim osećanjem fizičkog zdravlja. U kasnijim studijama učestalost ovih simptoma se pokazala daleko ređom.
Neki autori nalaze kod 7% obolelih od MS euforiju a kod 29% spremnost da lako zaplaču.
Dok drugi nalaze euforiju kod 10% obolelih od MS, eutoniju , odnosno potcenjivanje tezine svoje bolesti nalazi kod 31% obolelih, a 11% ispoljava kompletnu anosognoziju. Rezultati ovih i u kasnijim istrazivanjima kao i nasa iskustva ukazuju da se ove promene javljaju pretezno u
kasnijoj fazi bolesti, a retko u ranoj i srednjoj fazi bolesti.
3. Psihoza
Psihotične simptome različitog intenziteta, prvenstveno u vidu izmena u misljenju,
halucinacija i bizarno ponasanje, tokom bolesti ispoljava oko 5% bolesnika tokom bolesti po podacima iz literature. Po nasem iskustvu, u grupi od preko sesto bolesnika, kod 2 bolesnika psihotična epizoda je bila prisutna pre pojave kliničkih simptoma MS. Od preostalih 6 bolesnika kod jednog se javlja interiktalno a kod 5 bolesnika tokom egzacerbacije bolesti, kada su bili na kortikosteroidnoj terapiji.
Kod četiri bolesnika sa manjim neuropsiholoskim deficitom i kraćim trajanjem bolesti reakcija na
psihofarmake je bila promtna i potpuna, a kod preostala 2, sa ranije izrašenim neuropsiholoskim deficitom, sporija i samo delimična. Ovo ukazuje da se psihoza moze javiti i kao zasebno oboljenje kod obolelih od MS, ali i kao simptom multiple skleroze, većinom u egzacerbaciji.
4. Histerija
Histerični simptomi su, čini se mnogo ređi nego sto su opisivani u literaturi. Oni mogu
koegzitirati sa mnogim somatskim oboljenjima , i pored negativnih konzekvenci mogu imati po
bolesnika i pozitivne, dati bolesniku osećaj smisla i vrednosti o sebi, i osećaj kontrole nad okolinom.
Autor rada je prof.dr Congor Nadj , sa Klinike za Neurologiju u Novom Sadu