Polazeći od upravo spomenutih spoznaja postaje jasno da se dijete sa centralnim poremećajem kretanja može promatrati samo u njegovom sveobuhvatnom razvoju, odnosno u njegovom razvoju u odnosu na društvenu okolinu.
Pri terapiji vodi se računa o toj činjenici, tako da se u jednoj “bazi nalaza” ispituje trenutni stupanj razvoja djeteta u motoričkom razvoju, te u društvenom, i s time povezanim razvojem u igri, govoru i emocionalnom razvoju. Razlika u nalazu tada predstavlja početnu točku za postojeće terapijske mogućnosti ili za prosuđivanje terapija.
Nit vodilju u terapiji predstavlja senzomotorički razvoj sa svojim varijacijama. Terapija se uvjetno oslanja na takozvane “točno određene datume” ili “miljokaze” (kamenje koje označava dužinu puta).
Presudna je procjena djetetovih mogućnosti, odnosno vještina.; ona uključuje kvalitativnu procjenu i kompenzacijske mogućnosti koje su djetetu na raspolaganju za “samopomoć u svakodnevnom životu”.
Drugo obilježje sveobuhvatnog načina promatranja je dijalog koji se odvija na različitim razinama: unutar terapijske situacije terapeut ili roditelj djetetu pružaju oslonac kada ono treba savladati jednu funkcionalnu situaciju. Dijete pomoću mimike i/ili govornog izražavanja ili pomoću gestikulacije daje signale prihvaćanja ili odbijanja.
Ciljano, primjena terapije tako se bazira na dobrim sposobnostima opažanja. Na ovaj se način sposobnosti djeteta oprezno mogu, s jedne strane ojačati i potvrditi, a s druge obnoviti, proširiti i u danim slučajevima također i promijeniti. Tako dijete uči promatrati određene stvari, koje su mu dobro poznate, kao pravilne i razumljive same po sebi, i spremno se upušta u nešto novo čemu ga podučavamo. Time se dijete na svom putu prema samostalnosti nalazi u “dijalogu” s okolinom. Ono ujedno postaje i dovoljno samosvjesno da može tražiti pomoć, ako nije doraslo situaciji.
Terapeut je referentna osoba za sve koji sudjeluju u terapiji i on nudi potporu. On podupire obitelj u ophođenju s djetetom s posebnim potrebama (npr. naglašavanje važnih stvari, savjetovanje,) i uzima u obzir strukturu obitelji.
Iz dosadašnjeg prikaza također je jasno da liječnička dijagnostika (neuropedijatar, oftalmolog, specijalist za uho-grlo-nos, ortoped,..) mora biti u suradnji sa fizioterapeutom, logopedom, psihologom i pedagogom, kako bi djeca i njihovi roditelji dobili potporu koja im je potrebna. “Zajednički jezik” u Bobath konceptu olakšava ovu suradnju različitih stručnih smjerova
“Rukovanje” u svakodnevnom životu djetetu predstavlja potporu na putu prema samostalnosti. Ono je ponuđeno kako bi dijete što češće osjetilo fiziološke (pravilne) pokret i držanje, i kako bi ih ono dodatno naučilo za pravu terapijsku situaciju. Time se povećava učinkovitost terapije. To “rukovanje” predstavlja ciljano sredstvo za svako dijete u kućnoj sredini. Također i u dječjim vrtićima i školama, ona djeluje kao potpora potpomaganju djece s cerebralnim poremećajima kretanja. Kroz ciljanu primjenu ne podupiru se samo duševne sposobnosti; ovakva “rukovanja” mogu također ublažiti i smanjiti sekundarne poremećaje poput skolioze i luksacije kukova. “Rukovanje” bi trebalo proizvesti olakšanje, a pritom ne dovesti do smetnji; ono bi trebalo služiti djetetu, roditeljima i ostalim uključenim osobama.
“Rukovanje” se odnosi na sljedeće svakodnevne situacije:
* uzimanje hrane,
*oblačenje i svlačenje,
*osobna higijena i odlazak na toalet,
*nošenje na rukama,
*promjena mjesta npr. sjedenje na i silaženje s invalidskih kolica,
*pomoć pri sjedenju i stajanju za olakšavanje crtanja, pisanja, ručnog rad ili igre;
razlikujemo:
*pomoć pri situacijama mirovanja (spavanje, gledanje ili čitanje),
*pomoć pri aktivnim situacijama (jelo, igra, kupanje).
U primjeni terapije vrijedi pravilo: “Što je manje moguće, toliko često koliko je potrebno”. “Rukovanje” se mora stalno prilagođavati novim sposobnostima u senzomotoričkom razvoju djeteta, a time se moraju i stalno preispitivati.
Sažeto, glavni ciljevi Bobath koncepta su:
*prenošenje funkcionalno upotrebljivih sposobnosti,
*sustavno pripremanje, u malim koracima, za gore navedeni cilj,
*poticanje motoričkog, psihičkog, govornog i društveno‑emocionalnog razvoja sa svrhom postizanja najveće moguće samostalnosti,
*mjere koje je moguće unaprijed planirati kako bi se izbjegla sekundarna oštećenja, npr. deformacije, kontrakture i poremećaji u ponašanju.
mameibebe