Majčin život posvećen "hodanju " kroz jahanje
Jutarnji list
Danas se ne bi usudila reći da moj Ivan ne bi bio invalid da su mu liječnici odmah kad se rodio ustanovili pravilnu dijagnozu, ali je činjenica da je nečijim nemarom propustio prvu godinu rehabilitacije koja je za njegovu bolest krucijalna. Vjerujem da je to zločin, i danas je ogorčena Vesna Budak
- Hodam, hodam – čarobne su riječi koje konju kao komandu za pokret upućuju djeca kojima je hodanje u životu san. Često nikad odsanjan, san opterećen bili, grčem, naporom. Djeca su to kojoj nije dano da vam potrče u susret, da se igraju loptom, da osvajaju planine – djeca s invaliditetom čija spoznaja svijeta polazi iz invalidskih kolica. San o pokretu, o slobodi koju mi i ne primjećujemo, njima se barem sat ili dva tjedno ostvaruje u zelenoj oazi zagrebačkog Gornjeg Bukovca gdje je smješteno terapijsko jahalište udruge Krila. Na "krilima" konja moguće je nedostižno – kretati se kamo poželiš bez tuđe pomoći.
PROSTRANA IDILA Udruga Krila, osnovana 1995. godine, prva je u Hrvatskoj počela s programom terapijskog jahanja za osobe s fizičkim oštećenjima. Taj je program u svijetu priznat kao metoda rehabilitacije kojima se postižu izvrsni rezultati u poboljšanju općega zdravstvenog stanja invalidnih osoba te jačanja njihove samostalnosti i optimizma. Osim toga, dragocjena je mogućnost sklapanja novih poznanstava i prijateljstava. Jahanje osoba s invaliditetom daje nepoznat osjećaj samopouzdanja koji se često prelijeva i na druga polja života gdje invalidne osobe žele jednakovrijedno participirati. A koliko je to participiranje i integracija teško, najbolje znaju oni koji, s obzirom na to da ne hodaju, mogu otići na tako malo mjesta gdje se mogu osloboditi boli i sumornosti svakodnevice, dobiti pomoć, smijati se.
Jedno od takvih mjesta svakako je jahalište udruge Krila na Bukovcu. Prostrana idila o kojoj brinu educirani terapeuti i fascinantnih dvije stotine volontera odiše mirom i dobrim duhom. Na te se terapije dolazi s osmjehom, ali i s nadom za druženjem i razgovorom u hladovini stabala, šum čijih krošnji opušta i smiruje. Dobrovoljnim radom bivše derutno zdanje Imesove svinjogojske farme uređeno je u prostrane staje koje su dom za 14 konja, ali i za jednak broj štenaca i mačića, što je još samo jedna potvrda da su na Krilima svi dobrodošli.
Jedno od djece koje svakog tjedna odlazi na bukovačku terapiju jahanjem je i devetogodišnji Ivan Budak koji boluje od cerebralne paralize. Ivan je sin dekana zagrebačkog filozofskog fakulteta Nevena Budaka i njegove supruge Vesne, magistrice biotehnologije, koja je danas jedna od najaktivnijih članica udruge roditelja djece s posebnim potrebama Put u život – Puž. Njihov Ivan se rodio 1992. godine u zagrebačkoj bolnici u Petrovoj ulici. Na posljednjem ultrazvuku prije poroda ustanovljen zastoj u rastu djeteta pa je Ivan rođen carskim rezom.
- Imao je samo 2630 grama kada se rodio, pretrpio je krvarenje u mozgu i patio je od hipoglikemije – prisjeća se Ivanova majka Vesna. – Iako su to bile snažne indicije da s njim nešto neće biti u redu, u bolnici mu nije napravljen ni ultrazvuk glave. Dapače, otpušten je bez traga upozorenja na bilo kakvu opasnost. Kasnije, kada sam liječnika o tome pitala, lakonski mi je rečeno da u vrijeme kada je moje bolesno dijete rođeno ultrazvuk u Petrovoj, jednostavno, nije radio. Odveli smo ga kući bez ikakvih sumnji da je bolestan. Mjeseci su prolazili. Počela sam primjećivati da se moje dijete ne okreće, ne sjeda i povremeno drži ispružena stopala. Ipak, svaku moju sumnju da nešto nije u redu razbijali su pedijatri i ortopedi koji su nas uvjeravali da Ivan nema nikakvih zdravstvenih problema. Kad to žarko želite, odmah im povjerujete, padne vam kamen sa srca i svu brigu pripišete svom roditeljskom strahu. No, zbog takva liječničkog nemara ili neznanja mnoga djeca i roditelji skupo plaćaju kasnu spoznaju svoje bolesti. Ja se danas ne bih usudila reći da moj Ivan ne bi bio invalid da mu je odmah kad se rodio ustanovljena pravilna dijagnoza, ali je činjenica da je nečijim nemarom propustio prvu godinu rehabilitacije koja je za njegovu bolest krucijalna. Vjerujem da je to zločin.
Kada je Ivan imao 11 mjeseci obitelj Budak preselila se u Njemačku gdje je otac Neven dobio stipendiju za stručno usavršavanje.
- Tada se već vidjelo da s Ivanom nešto nije u redu – nastavlja svoju obiteljsku priču Vesna Budak. – Kada bismo ga htjeli sjesti, srušio bi se, a isto bi se dogodilo i kad smo htjeli da stoji. Nožice je tad držao kao perajice. Bilo je potpuno jasno da ponovno moramo potražiti mišljenje pedijatra. Moram priznati da je scena iz ordinacije, kada smo zapravo saznali od čega boluje naš Ivan, nešto što se nikad ne zaboravlja. Dugo smo slušali liječnika koji nam je pokušao objasniti što je s našim djetetom, a onda sam začula svog supruga kako ga pita: "Znači li to da se može dogoditi da Ivan nikada neće hodati?". "Teoretski da", bio je liječnikov odgovor nakon čega je moj suprug potpuno problijedio i pozelenio, a ja više nisam bila u stanju pratiti razgovor. Trenutak je to kada pod teretom teške spoznaje svijet i ljudi više ne izgledaju isto, a sve prekriva zvuk pitanja – zašto? Ivanu je dijagnosticirana cerebralna paraliza, a njemački pedijatar pokušao je opravdati dijagnostički propust svojih hrvatskih kolega činjenicom što je kod nas tada bio rat. Nisam mogla vjerovati da se to nama dogodilo i imala sam užasan osjećaj krivnje što tako kasnimo s rehabilitacijom – priča maka koja je svu bol spoznaje da joj je dijete invalid uspjela preusmjeriti u snagu stalnog rada na poboljšanju života hendikepirane djece kroz djelatnosti udruge Puž.
- Moram priznati da o cerebralnoj paralizi tada nisam ništa znala. Paralizu sam oduvijek zamišljala kao stopostotnu uzetost tako da mi nije palo na pamet da je moje dijete zapravo paralizirano. Ipak, suočili smo se s dijagnozom i 24 sata na dan pokušali smo nadoknaditi rehabilitaciju izgubljenu u prvoj godini Ivanova života. Istodobno smo očajnički na raznim adresama pokušali saznati što više o cerebralnoj paralizi i njezinim posljedicama. Nismo odmah bili svjesni raznih problema. Mislili smo – vježbat ćemo, sve će biti dobro, nadoknadit ćemo izgubljeno. Ivan je u Njemačkoj bio uključen u sve dostupne terapije i, uz veliki trud, zaista je dobro napredovao. A onda je došlo vrijeme povratka u Hrvatsku. Dio terapija u Zagrebu uopće se nije provodilo, na rehabilitaciju u zatvorene bazene nije se moglo individualno otići s malim djetetom, a socioadaptibilna terapija nije ni postojala. I danas imam 5000 primjedbi na naš sustav – otvorena je Vesna Budak koja je upravo suočena sa stanjem zatečenim u domovini osnovala udrugu Puž.
- Kod nas nitko ne educira roditelje koji zapravo provode najviše vremena s djecom. Čvrsto sam uvjerena da je ono što se ovdje naziva edukacija zapravo čista informacija i pokazna vježba. Kao da pokušavate sašiti odijelo gledajući krojača kako to čini. Prve edukacije roditelja u Hrvatskoj nema. Vjerujte, to je jedan od važnijih razloga zašto se naša djeca lošije rehabilitirana. Mi, roditelji, nedovoljno znamo i uvijek imamo kompleks da s djecom ne vježbamo dovoljno. Na svaki upit o kvaliteti vježbanja isti je odgovor: Vježbati što više! Koliko je to više? Pet, deset, osamnaest sati dnevno. Upravo zbog te prevelike želje da Ivan ne zaostaje s rehabilitacijom i sam svojedobno pretjerala. Moje je dijeta zato s dvije i pol godine postalo autoagresivno. Počeo se gristi i čupati. Izigrala sam odnos majka – dijete i postala silovatelj u želji da mu pomognem. Sada sam naučila naći mjeru, ali, nažalost, sama i na vlastitom iskustvu.
MIRNA I DOBRA KOBILA ASJA Vesna Budak prvi je put 1995. godine saznala za terapijsko jahanje u Zagrebu kada je na "Kolu sreće" vidjela volontere udruge Krila koji su tako skupljali sredstva za rad novootvorenog jahališta. Učinila je sve da ih potraži i u novi rehabilitacijski program uključi svoje i drugu djecu okupljenu oko tada netom osnovane udruge Puž.
- Nažalost, u Krilima su mi odgovorili da nam ne mogu pomoći jer jednostavno nemaju dovoljno konja. "A što ako mi nabavimo konja", zapitala sam puna strepnje. "Hoće li tada djeca moći uključiti u rehabilitacijski program?" Potvrdan odgovor me je ispunio i pokrenuo – govori Vesna o svojim prvim kontaktima s Krilima i terapijskom jahanju u kojem njezin plavokosi Ivan danas izuzetno uživa.
- Uz pomoć brojnih prijatelja nabavili smo u Križevcima mirnu, dobru kobilu Asju na kojoj su djeca počela jahati, a našem oduševljenju nije bilo kraja kada smo shvatili da Asja čeka ždrij*** – malog Azara. Sretna sam što je mom Ivanu i drugoj djeci ovdje u Krilima omogućena ta terapija. Vidim da Ivan od nje mnogo profitira. Poboljšan mu je stabilnost, sjedenje, ravnoteža, ali i samopouzdanje. Vidim da mu je jako važno kad druga djeca pričaju da su bila na klizanju, nogometu ili košarci da se on može pohvaliti da je bio na jahanju – naglašava Vesna dok Ivan jaše i svojim pričama zabavlja nazočne volontere.
Ipak, požrtvovna i optimistična majka ima potrebu dodati još nešto: - Moram naglasiti da terapijsko jahanje u Krilima provode instruktori jahanja koji imaju položene stručne ispite za terapijski rad s osobama s invaliditetom. Pravih hipoterapeuta, tj. Fizioterapeuta s dodatnom edukacijom iz hipoterapije, kao posebnog oblika medicinske gimnastike s konjima kao "živim pomagalom", u Hrvatskoj nema. Upravo zato mi u Pužu i Krilima nastojimo prikupiti novac koji će omogućiti edukaciju dvoje takvih stručnjaka. Iznos o kojem govorimo je otprilike 20.000 njemačkih maraka. Kako bi to u mnogome pomoglo rehabilitaciji naše djece, nećemo odustati i vjerujemo da ćemo uspjeti.
Ipak, bez obzira na sve rehabilitaciju i edukaciju, djece s invaliditetom najvažnija je integracija u normalan život.
- Suživot i tolerancija zdrave i hendikepirane populacije ne uče se iz knjiga. Oni se vježbaju, prakticiraju. Integracija treba počinjati u vrtiću, a nastaviti se u osnovnoj i srednjoj školi. A mi danas u Zagrebu nemamo niti jednu školu koja tu integraciju provodi. Onda je normalno da se nametne pitanje čemu sve vrijeme, sav novac i sav trud te djece koja strašno mnogo rade da bi postigla svoj maksimum ako to poslije zapravo nikom ne treba – odlučno rezimira Vesna Budak dok brižno grli svog Ivana.
Tema: Terapijsko jahanje (Pročitano 29484 puta)