U januaru 2004. mi je utvrđena dijagnoza, ali sam tada još uvek mogao da trčkaram. Onda sam, te 2004. uglavnom šetao, svako veče, po nepun sat i prelazio 4-5 km. To važi i za 2005. Plivao sam dosta, 3-4 puta nedeljno po 1-1.5km i to u "cugu". Iako sam se celog života bavio nekim sportom (fudbal, plivanje, skijanje, teretana...) nikada nisam bolje izgledao i nikada se nisam lepše osećao, nego u to vreme kada sam redovno plivao. Onda je to moje bavljenje fizičkom aktivnošću počelo da slabi. To je rezultiralo pogoršanjem hoda (nisam imao drastična pogoršanja, ali sam u dužem periodu osećao da je to lošije). Počeo sam da koristim štap, što i nije dobro, jer štap, ipak, na duži rok, uspostavlja nepravilan hod.
Onda me je, pre 3 meseca zveknulo jako pogoršanje, prvi put. Nisam mogao da pomerim noge, a kamoli da vežbam. Kortikostereoidi i vreme su uticali da se malo povratim. Pošto čovek radi neke stvari tek kad zagusti tako i ja sada vežbam sumanuto. Prvo me je "maltretirao" fizioterapeut i ako su mi te vežbe bile malo naporne, mislim da su imale efekta. Nakon mesec dana prešao sam na iskusnog fizijatra, pa sad sa njom radim vežbe koje nisu tako teške, ali su vrlo ciljane. Počeo sam poslednjih dana da uveče prelazim po 250-300 metara, pa i više. Sa štapa sam prešao na hodalicu (bez nje, još uvek ne bih mogao), jer hodalica omogućava da se ne krivim i pravilnije hodam, nego sa štapom.
Iako celog života ne izlazim iz kola, od pogoršanja nisam hteo ni da pokušavam da vozim. Pre mesec dana sam seo u kola, izgledalo je da mogu da vozim, ali nisam hteo. Pre neko veče sam posle tri meseca ponovo vozio auto. Mislim da je na to u dobroj meri uticala fizikalna.
Postoji hiljade dijeta, vitamina, lekova.., gde i sami neurolozi imaju dijametralno različite stavove po pitanju koristi i štetnosti, ali jedina stvar gde se slažu jeste FIZIKALNA, FIZIKALNA i FIZIKALNA.